Udahnula sam jednom svu tvoju ružnoću. Već drugi put sam u tvojoj ružnoći nazirala ljepotu. Treći put ovaj moj mozak je bio sasvim sposoban da eliminira svu tvoju gorčinu i ubijedi sam sebe da si jabuka s orasima. Nevjerovatno je koliko je čovjek sposoban da sam sebe povrijedi.
Odjednom si postao sreća, ushićenje, prioritet. Bila sam tvoja svaki slobodan tren. Nakon svakog životnog napora klonula bih na tvoje krilo u kojem si stvarao izmaglicu radosti i sigurnosti. Obmanjivao si me, a ja sam ti se predavala potpuno, do svake ćelije ovog tijela. Uvlačio si se u moju kožu, stapao se s mojom sluzokožom, ispunjavao prostor između mojih neurotransmitera. Trovao si me, a ja sam uživala u ubrizgavanju tvog otrova. Ubijao si me natenane i ja sam ti se radovala.
Onog dana, kad sam se davila u vrtlozima svojih raznjetih snova, onog dana sam te bacila. Evo te već mjesecima ispiram iz svog krvotoka, iz svoje sluzokože, iz svojih čula. Ispiram te, a želim te. Želim te udahnuti kao nekad, nekad kada je sve tvoje bilo moje. Želim te apsorbovati kao sunđer vodu. Želim se otrovati tobom i biti još jednom sretna. Želim popuniti ovu prazninu koja vrišti. Ovu prazninu koja ubija jednako kao tvoji otrovi.
I bez tebe preživljavam, možda duže preživim nego s tobom. Da, i bez tebe preživljavam, a sreća je valjda suđena nekom drugom. Postojimo i mi, ovakvi ljudi, koji sami sebi dovoljno zla nanesu da im niko drugi ne treba. I bez tebe preživljavam, a pamtim da sam nekad davno živjela.
Tahanyk
Primjedbe
Objavi komentar