IZA KOPRENE OD MASTILA
Sinoć si mi plesao u snovima kroz zamršene misli. Na mojim očima je bila koprena od mastila iza koje prosto oko ne vidi. Tražio si sebe iza tih vrata od mastila u mojim ponorima, ali ja sam ta vrata koja vode do srca davno zaključala. Ostalo je od mene samo malo prkosa i čaša viška ponosa.
Vozili smo se po nekoj magličastoj cesti koja vodi nikuda, znaš već kako je to u snovima. Usjekla mi se u sjećanje tvoja zabrinuta obrva i ruka na mjenjaču blizu mog koljena.Vijuge su mi se zapetljale sinoć u hiljade čvorova, pa sam u jednom trenutku vodila osedlanog konja i vezala ga za drvo. Za divno čudo, nije me bilo strah. Kasnije sam ga provela kaldrmom da ga napojim vodom sa šadrvana. Nešto si mi želio reći, a tvoje usne su se mučile da oblikuju riječi. Kršio si prste od napora. Nešto si mi želio reći, ali ja nisam mogla da čujem tvoje riječi. Možda su opet bile laž.
Jutros ne ćutim miris sarajevske kiše, već tebe. Iza koprene od mastila još uvijek pamtim teksturu tvoje kože. Iza koprene od mastila žive sjećanja.
Tahanyk
Primjedbe
Objavi komentar