Patim od alergije na ceste s putokazima, pa preventivno ipak koristim stranputice. Noću hvatam ritam oblaka štiklama po asfaltu. Kopam cestu do bespuća na kojoj ni snovi više ne ostavljaju trag. Bacila sam i kofere snivanja na javi i svih ispraznih nadanja, i svih lažnih obećanja koje sam servirala u čašici nade. Bacila sam i kofer nazor ljudi i nazor spodoba.
Od mene ti je ostao samo neotpjevan stih što zapinje negdje između glasnica. I ostala ti je ona izmaglica na horizontu za kojom žeđaš. Po svojim cestama bespuća ostavila sam svoje meso i svoju krv. Sad tu već cvjetaju mirisne ruže oslobađanja. I ti bi cijepao svoju kožu na trnju poniklih stabljika. Moraš da se vratiš, nije nam svima ista posuda za bol, za umiranja i za nadanja.
Ja ne mogu, ovisnik sam o svladavanju ličnih strahova. Čine me živom do posljednjeg nerva. Putokazi su dosadne rutine za odmetnike od pravila. A svako svojom cestom mora dalje i nema tu pomoći. Jednom ćeš vrisnuti taj zaglavljen stih o meni u vjetar, čut ću ga, negdje daleko u svojim ružičnjacima. Napisat ću mu rimu i dodati ritam koraka. Nastavi dalje, ne brini, nećeš me sresti, ovakvi se ne vraćaju rutinama.
Tahanyk
Primjedbe
Objavi komentar