Osjecam, dakle postojim

U ČIJOJ DUŠI JE NAŠ DOM Dođe onaj momenat kada digneš ruke od svega, ali ni to nije najgore, dođe onaj momenat kada digneš ruke od sebe. I salijeću te misli kao tužni tonovi naja da čovjek dobije samo dio, a nešto uvijek nedostaje. Odustane čovjek, pomiri se sa sudbinom, ipak imaš dio, i ne možeš biti bezobrazan pa ga ne vidjeti i ne zahvaliti se. Melodija naja oslikava naše tuge prolaznosti i nedostatka. I baš kad digneš ruke od sebe, onog sebe koji ti je dat da se brineš o njemu, a ti si samo čovjek, slab i ranjiv, i baš kad odustaneš, život je kao nepredvidivo vrijeme ranih proljeća što donosi oluje i kiše sa sunčanim intervalima i tjera te da rasteš.  I tada mi je rekao: Nisam mogao i nikada neću naći ženu koja me gleda tvojim pogledom. Rekao je: Nisam mogao i nikada neću moći naći ženu te ljepote ukomponovane u tvoj pogled. I rekao je: Nisam mogao i nikada neću moći naći ženu koja je tako kompatibilna sa mnom u svemu. I da, zaista je rekao: Nisam moga...

ŽENA KOJA VOLI KILOMETRE Kilometri su moji prijatelji u rana budjenja. Znaš li da sam sa svakim pređenim kilometrom tebi bliža za pedalj? Znaš li da su najudobniji jastuci na bjelosvjetskim odmorištima i da su najmekši madraci šiveni od uvehlog lišća? Znaš li da je najljepša svjetlost mistika zvijezda iznad magličastih koprena oblaka tamo na rubovima nekog kontinenta? A ljubav je priča napisana od svih varijanti kamenja.  Znaš li da od svega na ovome svijetu su mi najviše kostiju polomili snovi? Zato već odavno snove mijenjam za stvarnost. Izliječili su me sasvim stvarni kilometri pređeni po čudnim cestama obasjani mističnim zvijezdama. I priča na uzglavlju od lišća.  Da sam rodjena u indijanskom plemenu zvali bi me Žena koja voli kilometre. Tahanyk

DOM  Znaš, navikne se čovjek na buđenja s drugom dimenzijom stvarnosti. Navikne se čovjek na lijeganja u mekoj tišini noći.  Znaš, svaki horizont ima širok dijapazon boja zavisno od mjesta posmatranja. A navikne se čovjek, isuviše lako se navikne na uzglavlja od pamuka. Postelja od leda se topi ispod osmijeha. Znaš, postoje mjesta na svijetu gdje je udobnost dostigla svoj vrhunac. Postoje mjesta na svijetu u kojima pripadaš i kad nisi tu. Postoje mjesta na kojima si uvijek u svom domu  bez obzira na smjene granica i table s imenima gradova. Postoje čekanja obojena nadom, ona čekanja u kojima misli putuju u svoj dom, jedino mjesto na svijetu koje se kreće, a kojem zaista pripadaš. Tahanyk

DAJTE MI TOG JEDNOG UMJETNIKA Dajte mi tog jednog umjetnika koji će da naslika bolju verziju mene. Tog jednog, daleko od šablona koji guše sve iskre šarenila.  Dajte mi tog jednog umjetnika koji će da ogoli onu skrivenu mene koju godinama bojim nijansama mastila. Dajte mi tog jednog umjetnika koji nije kopija tuđih izražaja. Dajte mi tog jednog umjetnika koji ne mari za dosadnu stvarnost. Samo tog jednog kojem ću biti ukras na neumoljivim stijenama, nestvarni detalj utkan u sivi pejzaž i posljednji stih pjesme koja pjeva o sreći.  Dajte mi samo tog jednog umjetnika kojem ću biti životno djelo. Okitit ću ga vijencem od zagrljaja i onda kad me ne bude. Tahanyk

LJUDSKA PRIRODA  Da li čovjek zaista može pobjeći od svoje prirode?  Kad se dijelila diplomatija ja sam valjda negdje lutala po divljinama, pa me to mimoišlo. U svojim lutanjima sam testirala svoje granice. Ne volim granice.  A možda ipak čovjek ne može pobjeći od svoje prirode koja mu postavlja granice? Pokušaj pomjeranja stvara osjećaj uzbuđenja, ali ponekad ostanemo paralizovani pred armiranim zidom srži svoje duše. Možemo li preko sebe, van sebe, više od sebe? Možemo li pomaći granice da izađemo van svoje prirode?  Pola života pokušavam usaditi diplomatiju makar u tragovima pora ove duše. A iz nje izađe uvijek ono što jeste u svom najjasnijem obliku bez ukrasnog papira, mnogi bi rekli nedostatak obzira. A od viška obzira ja imam gastritis čim dođe od žvakanja tuđih diplomatija na granicama laži i preskakanja, kočenja pred krivinima. Moja priroda lakše vari ljute okuse ogoljenih istina i oštra okretanja pod ručnom u okukama. Unutrašnje granice su teško p...

DA SI BOJA  Kad bih o tebi pričala bojama ti bi bio moja bordo. Preljevao bi se u nijansama zatomljene vreline. Ispod tvog ozbiljnog izraza kriju se mnoge ludosti i dubine. Tvoje vatre su skrivene ispod uštirkane vanjštine. Prekrivaš plamen ponekom sivom uz dodatak leda. Ličiš na mojito što od ledenog okusa zapali želudac.  Da, od svih boja bih te oslikala bordo nijansama, zavisno od stepena kontrole crvene u tvojim venama. Moje šarene kompatibilne su sa tvojim nijansama zatomljene vreline. Tahanyk

NEDOSTAJANJA vs. IŠČEKIVANJA  Lijepi moj, tvoje blizine su potoci meda u kojima se sljevamo poput slapova sa svježih izvora. Tvoje daljine su bile bolne praznine nedostajanja.  Ne brini, lijepi moj, bolna nedostajanja sam transformirala u radosna iščekivanja. Popunila sam praznine mentalnim slikama tvog pogleda, tvojih dodira, tvog osmijeha. Znaš li da mi ona nestašna misao, baš kad su ozbiljne teme na meniju, zakrivi taj ugao usana na kojem si zapečatio svoje postojanje. Vrijeme je ostalo bez kondicije i razvlači dijelove noći i dana, testirajući moja nestrpljiva nedostajanja. A ti si lijepi moj, posebna dimenzija u ovom svijetu banalnosti. Sreću širiš sa svakog kraja svijeta kao nuklearna eksplozija bez štetnih posljedica.  Lijepi moj, tugu i bol sam doktorirala, nema tu novog gradiva. A znaš i sam da sam žena željna učenja, pa sada specijaliziram radosti čekanja. Tahanyk