Osjecam, dakle postojim

DVA STOLA MENE  Tijelo je krhko zdanje promjenjivog mesa oko duše jednako iste i svaki put drugačije u svojim finesama. Jedno tijelo, a dva stola mene.  Nekad sam bila umjetnost istesana od grubog drveta. Bila sam svoja kreacija sa promjenjivom fiokom za sva godišnja doba i ona što ne postoje u svijetu čula. Bila sam labirint brazda koje ne popunjava boja i staklo što se uvijek pomalo klima. Bila sam umjetnička tvorevina, suviše robusna za male prostore življenja. Bila sam nestabilna površina, papir zgužvan po ćoškovima i ta ladica u sred stola, nepomično što gleda ka prostranstvima kroz oštećeno staklo. Meso se mijenja gurajući dušu po novim naborima. Izbacila sam tu robusnu, grubu tvorevinu sebe van svog bivstvovanja. O la, la! Nova ja.  Bez brazda i pukotina. Dvije površine mene okupane u rajskim potocima mlijeka. Ukrasna kutija u bojama mirisnog ružičnjaka, bez oštrih pregrada, bez uglova od sječiva. Otvorena za nova sutra i ljepša jutra.  Robus...

SAMO TI SE UČINILO Varaš se. Nismo to bili mi. Uspomene ne postoje. Nemamo ni stih, a nekamoli pjesmu. Nemamo ni sliku, ni pejzaž.  Sasuli smo se u čestice pijeska što se vuku po sluzokoži obraza. Mi smo snijeg koji je istopila jedna nestašna zraka sunca. Mi smo presahli trag lokve iz koje su i žabe pobjegle. Mi smo trag krede kojeg su kiše oprale. Nestali smo kao sjećanja iz demencije. Samo si mislio da imaš mene, a ja da imam tebe. Postojanje iza sebe ostavlja uspomene. A mi, srećo zamišljena, nismo stvarali uspomene. Bili smo iluzija, jedna obična izmišljena priča iz pera nekog ludog umjetnika. Bili smo fatamorgana usahlom pjesniku što reda slova po pijesku koja će obrisati prvi povjetarac. Prostor bez pamćenja je soba u kojoj ne žive sjećanja. Nestat će jednom iluzija nas, bit ćeš neki ti i neka ja. Ne, to nismo bili mi, samo ti se učinilo. Tahanyk

KRVAVO CVIJEĆE Stojimo na ledini pod zrakama neumoljivo Sunca. Strah u mrtvim kostima treperi kao nekad adrenalin venama. Zaledio nam taj strah jezike kojim smo sipali osude o tuđim izborima. Putevi su ostali za nama kao zapetljana mreža. Nikome isti put. I gle, nisi sudac ti, a nisam ni ja. Neko je išao auto-putem do ponora, nego do neba. Neko je gazio meke trave proljetnih buđenja, neko je trčao po lokvama. Neko se skrivao od oluja, neko je hrlio ka nepoznatim oblacima. Neko je puzao na koljenima kroz livade krvavog cvijeća i ostavljao kapljice suza u sadaku. Jezik svezan, nema među nama sudaca. Danas krvavo cvijeće svjedoči o nekom teškom padu, boli i uzdahu. Most se u daljini bijeli. Suze se čuvaju za ruke i prave ogradu. Ko li je taj neko ko će lahko preći? Ko li je taj sretni koji će od ovog straha uteći?  Tahanyk

SA LUCKASTIM RJEŠENJIMA  Kažu da sam od čudne japije za jednu ženu. A ja sam samo ono što tražiš u meni. Znam, čak i tada iznenaditi. Ako ti je lakše za podnijeti, i samu sebe iznenadim. Koju od mene tražiš u meni?  Imam sebe raznih dezena. Ali urneka nemam. I kad god pomislim da sam eto našla neki urnek, u meni se nešto promeškolji. Pa dodam boje i tufnice, ili čak rijeke žuči. I bojim lice ratničkim bojama na podlozi nježnog rumenila. Izlijem se poput vodopada ili me prekrije suhi pijesak pustinja. Obilazim humke ubijenih nada u koroti za življenjima. A onda na njih sadim cvijeće najljepših boja. I pravim festival mirisa. I jedna sam obična žena dok trčkaram od šporeta do stola. A noću mi vjetar kosu češlja. I budim se sa podočnjacima do poda. Lijena toliko da i sebe nerviram. Koju si od mene našao u meni?  A ti zaronjen u moja bezglava lutanja kažeš da si našao baš u meni ženu ekstremne pameti i luckastih rješenja. Baš onu po svojoj mjeri. Sigurno si mi n...