Osjecam, dakle postojim

Da smo se sreli onda kad je svijet mirisao na čuda, onda kad sam koljena oslikavala modricama i kada su mi jeseni bili novo sutra, ti bi bio neko drugi, a ja ko zna. Ona djevojčica koja je bila zagledana u nekog Winetoua s police sa knjigama, ne bi te možda ni vidjela osim ako nisi sjedio s njom kraj logorske vatre dok je poglavica pušio lulu mira. A ti, možda ne bi ni primijetio onu djevojčicu koja nije marila za rasutu kosu po svojim obrazima. Možda bi je naljutio ometajući njene razgovore s Indijancima. Možda bismo šutjeli srećući se u nekom sokaku, nas dvoje, dva stranca. Neki drugi ljudi su tada gledali kroz naše oči i vidjeli neku drugu čudesnost  postojanja. Svaki korak, svaki pad, svaki jauk, svaki smijeh, svaki pokušaj nas je oblikovao poput vještog grnčara u ovo što si danas ti i mene u neku ovu ja. Doduše, i dalje sa razbacanim pramenovima, i dalje na putujem po pjesničkim stranicama. Danas smo posuda, izvajana i pečena na visokim temperaturama. Danas ti znaš dodati ukra...

Čovjek nekako, takav kakav jeste, sa svim svojim mahanama, vječito negdje trči. A novom vremenu slobodno možemo zahvaliti  za gubljenje oštrine vida. Toliko smo okupani spektaklima, da od silnog sjaja ne vidimo jednu malu sijalicu, a nekamoli svica u travi. Pa tako i u životu radost nam se svela na krupne, spektakularne stvari kao što su vanredni uspjesi u školovanju, poslu, sklapanja braka i razvodi, rođenje djece i veliki novčani dobici. Dok nam je fokus na tim navodnim velikim stvarima, znanja je sve manje, djeca su nam sve neodgojenija, poslovi sve manje društveno korisni i opterećeni su lošim međuljudskim odnosima, ljubav se svodi na fiziku, a dugovi nadrastaju zarađeno. U ovom svijetu velikih zabava sreće je sve manje. Sve više je stručnjaka za duhovnost i pronalazak sreće u sebi, kurseva "misli pozitivno" do onih "najbolje nikako" . Ljudi malo znaju o sreći, premalo. Kad već ljudi ne znaju, zna gljiva. Gljiva mi se pokazala kao najbolja učiteljica o sreći. Šu...

Misao te zove i svaki dah! Zove te svaki otkucaj! I ovaj damar što ne zna da smiri. Zove te u svojoj tišini, u tvojoj noći, u tvome danu, na onom mjestu skrivenom od radoznalih pogleda i živih jezika što se dokolicom bave. Tamo, u meni, gdje bolje od mene znaš šta se zbiva. Čuješ moj glas i kad ne vibrira preko glasnih žica. Čuješ moja htijenja što se koprcaju jedno preko drugoga. I nikako ne znam koje će prije. Čuvaš me od mene vežući mi ruke cvjetovima od pamuka. Čuvaš me od zime praznine što grize po obrazima. Počastio si me bogatom trpezom svjetova što žive u mojoj glavi iz nekog drugog vremena u kojem presvlačim svoju kožu osjetima glavnog lika. Cijedim sintagme nadahnuća kao zrele narandže hodajući po nepoznatim predjelima.  Hvala ti! Tahanyk  

Nekad život bijaše kao travnata postelja na livadi od snova po kojoj se prosulo šareno cvijeće iz staklenke vještog slikara. A ja sam trčala po mehkoj površini i igrala se s leptirima. Jednom sam stala na onu  bodljikavu travu što liči na maslačak. I tako me život prvi put prevario kad se moja percepcija maslačka otopila u dječijim suzama. Sreća ni ožiljci ne ostaju od bodljikave trave, ružne sestre maslačka. O da je život postao kao plodna oranica. Koje god sjeme staviš ono niče i raste. Sjeme nauke, smijeha, produžetka vrste. Rastu životne sjemenke i to što više truda sve bolji plodovi. Onda se čovjek mali umori, pa život postane zapuštena oranica do koje je plug izgubio putokaz. Korov uzima maha, žara se koti i peče, kupine podivljaju i deru kožu sa zglobova i cijepaju dušu. I zapušteno grmlje pravi hlad zemlji koja sve više širi mirise otužne truhlovine. Kad se smrznep na goloj zemlji i duša gladna u vapaju zajeca, a ti shvatiš da samo tu oranicu imaš koja ne nosi plodove, onda...