DA SMO

Da smo se sreli onda kad je svijet mirisao na čuda, onda kad sam koljena oslikavala modricama i kada su mi jeseni bili novo sutra, ti bi bio neko drugi, a ja ko zna. Ona djevojčica koja je bila zagledana u nekog Winetoua s police sa knjigama, ne bi te možda ni vidjela osim ako nisi sjedio s njom kraj logorske vatre dok je poglavica pušio lulu mira.

A ti, možda ne bi ni primijetio onu djevojčicu koja nije marila za rasutu kosu po svojim obrazima. Možda bi je naljutio ometajući njene razgovore s Indijancima. Možda bismo šutjeli srećući se u nekom sokaku, nas dvoje, dva stranca. Neki drugi ljudi su tada gledali kroz naše oči i vidjeli neku drugu čudesnost  postojanja.

Svaki korak, svaki pad, svaki jauk, svaki smijeh, svaki pokušaj nas je oblikovao poput vještog grnčara u ovo što si danas ti i mene u neku ovu ja. Doduše, i dalje sa razbacanim pramenovima, i dalje na putujem po pjesničkim stranicama. Danas smo posuda, izvajana i pečena na visokim temperaturama. Danas ti znaš dodati ukrase što golicaju krajeve usana ili ćeš mi možda poslati buket od jesenjih ruža koje mirišu na čuda. A ja ću, evo, da ih dijelim prolaznicima na digitalnim bulevarima dok čitaju nekog mog  Winetoua.

Bili smo nekad materija nezgrapnog oblika, tuđi i daleki, a danas smo posuda ukrašena kilometrima življenja. Ni minut prije, ni minut kasnije, ne bi ti bio ti, niti bih ja bila ja.

Tahanyk