Osjecam, dakle postojim

  Poželjela sam olovku i onu vezu koju ona stvara između uma i papira. Jedinstvenu, svaki put novu. Poželjela sam da curim sa tintom u Rosharhove mrlje i razljevam se u razjapljene čeljusti iznenađenja. Poželjela sam biti zarez iza kojeg misao bludi po papiru. Poželjela sam biti tačka iza koje olovka stoji blago podignuta u vis. Poželjela sam biti linija koja ne zna u koje slovo da se pretvori u svom nastanku. Poželjela sam spakovati kofere pune praznih papira i otići u Nebitnogdje, samo ići kao misao na bjelini papira iza tačke. Poželjela sam čarobni prah za nevidljivost, poput misli ispisane u vibraciji čistog zraka koji nema miris prijetnje. Poželjela sam Aladinov ćilim i nasmijanog duha iz čarobne lampe da mi pripovijeda neobičnosti starih naroda dok se vozimo na pogonu vjetra u daleke svjetove ispod oblaka. Poželjela sam otići za ovom misli što odlazi u praznini papira koju olovka ne stiže da uhvati u svoju mrežu nedostatnih linija. Tahanyk

Ima ono izvanjsko, ono što se mora, što je nužnost življenja. A umjetnost je uvijek okrenuta onom tihom, unutrašnjem, onome što vrišti iza osmijeha. One tanane niti što spleću nedorečena tkanja emocija. Toliki književnici i pjesnici su spomenik od riječi digli ljubavima, onim ljubavima koje nisu proživljene do svog kraja, već su prekinute u sred daha. Ima nešto čudno u ljudima da vole najviše one od kojih odlaze i najviše onda kad odu. Duša pretapa riječi u slapove tuge, nedostajanja i bola što peče u tihim noćima svakog godišnjeg doba. Gledam u sebe, gledam iza tuđih vedrih osmijeha, gledam iza sjaja oka i vidim tužne, vidim pomirene sa svojim tugama, vidim mehaniku radosti, jer život se mora nekako dovući do smrti. Zalutali u svoja snatrenja, okovani zbiljom nekih drugih života u nama što žive paralelno s ovim koji se mora, ne vidimo da je bio trenutak u kojem je ljubav ka stvorenju pretekla ljubav prema Stvoritelju. A zar ima ljepše poezije od daha kojim nas Stvoritelj dariva? Cijen...

Rado bih bila djevojčica knjiga. Ne, onaj jedan lik što ga je pisac oblikovao danima ili mjesecima. Bila bih nekad onaj narator što putuje iz jednog vakta u drugi. Bila bih Indijanac što jaše konja koji se zove Krila vjetra. Bila bih Almasa što snove čuva iza mušebaka svog čardaka, ili neka sultanija, ili lokvanj što šapuće vodi. Bila bih vila koja sve rješava čarobnim prahom iz svog štapića. Oh, kako bih hodala zemljom Ilira. I ratovala protiv Rimljana. I čitala tajne rukopise iz srca starih biblioteka svijeta. Pričala bih sa pticama. I čuvala kodeks srebreni djedova bosanskih. Slušala bih priču ljiljana. Pela bih se na vrh drveta obavljajući tajni zadatak. Plakala bih od tuge za dragim i preskakala stranice do ponovnog susreta. A na nekim ispisanim redovima bih dugo stajala kao na obroncima ukrašenim divljim cvijećem upijajući mudrost njegovog bivstvovanja. Eh, kad bih bila djevojčica knjiga, svojim venama bih živjela priče svjetskih umova i plakala i smijala se svim svojim bićem. Sv...

Dosadilo mi je sanjati, mili moj. Snovi su nepregledne poljane šarenih laža. Snovi su balerine što se vrte u krug bez stanke i bez kraja. Dosadilo mi je sanjati, mili moj, živote van ovoga koji mi zarezuje bore u uglovima oka. Dosadilo mi je sanjati ćilime tratinčica, i svjetla zvijezda iznad mog snenog dženneta. Umorih se od lutanja po drumovima maštanja. Umorih se od sjajnih bičeva pletenih od istrgnutih riječi. Umorih se od življenja u krhkim stihovima. I kalem mi iz umorne ruke bježi. Na hartiji ostaje lijena praznina kao sunčajuća mačka u okviru prozora. Isuviše lijena da bi bila umilna isuviše lijena da bi bila borbena. Dosadilo mi je sanjati, mili moj, jer buđenja ne volim. Bez snova kalem na tabutu leži umotan u hartijske ćefine praznine.  Tahanyk