Djevojčica knjiga

Rado bih bila djevojčica knjiga. Ne, onaj jedan lik što ga je pisac oblikovao danima ili mjesecima. Bila bih nekad onaj narator što putuje iz jednog vakta u drugi. Bila bih Indijanac što jaše konja koji se zove Krila vjetra. Bila bih Almasa što snove čuva iza mušebaka svog čardaka, ili neka sultanija, ili lokvanj što šapuće vodi. Bila bih vila koja sve rješava čarobnim prahom iz svog štapića.

Oh, kako bih hodala zemljom Ilira. I ratovala protiv Rimljana. I čitala tajne rukopise iz srca starih biblioteka svijeta. Pričala bih sa pticama. I čuvala kodeks srebreni djedova bosanskih. Slušala bih priču ljiljana. Pela bih se na vrh drveta obavljajući tajni zadatak. Plakala bih od tuge za dragim i preskakala stranice do ponovnog susreta. A na nekim ispisanim redovima bih dugo stajala kao na obroncima ukrašenim divljim cvijećem upijajući mudrost njegovog bivstvovanja.

Eh, kad bih bila djevojčica knjiga, svojim venama bih živjela priče svjetskih umova i plakala i smijala se svim svojim bićem. Svijet bi bio moje šetalište, a mašta čovjeka od pera  moj magični ćilim. Jer, tamo u knjigama, zbilja je poput spretnog šetača na žici, na jednoj strani ga jeza hvata od straha, na drugoj se bori, na trećoj drhti i na ko zna kojoj umire ili se spašava.

Tahanyk