Osjecam, dakle postojim

Neki susreti se dese neplanirano, iznenadno. Vidiš pred sobom sto. Nekad je za tim stolom bila ta jedna stolica, samo za tebe. Stolica ima još uvijek, ali za tim stolom nema istog tebe i ne može te nikad više tu biti. Sjede tu oni isti ljudi koje znaš. Na istom mjestu na kojem si ih ostavio. Sa istim starim navikama. Vrijeme je ostavilo na koži svoj neumoljiv trag proticanja.  Tvoje mjesto je za drugim stolom. Sa novom temom, novom idejom. Pogledaj i onaj tamo treći sto. Prazne stolice oko njega. Sada prazne. I tu je jedno mjesto koje te čeka, kao što te čekalo i za to gdje danas sjediš. To mjesto kojeg nisi vidio dok si sjedio za prvim stolom. Danas gledaj to mjesto za trećim stolom. Tvoje. Za onog tebe koji nikad više ne može biti ona ista osoba koja je nekad sjedila za prvim stolom niti može biti ona ista osoba koja danas sjedi za tim drugim stolom. Samo danas vidiš. Vrijeme je ostavilo svoj neumoljiv trag na koži. Neko je u tom vremenu promijenio sto, a neko je ostao tamo odakl...

Sivilo napada jutra. Noći već grizu kožu. Ptice pjevaju posljednju odu na samrti ljeta. U nosnice se uvlači miris vlage i truleži.  A ja bih još samo malo da ljeta traju. Još samo malo da jutra sijaju. Još samo malo da noći griju. Dodaj mi notu, jednu notu euforije. Da pocijepa sivilo jutra. Onaj zarez iza kojeg misao uzima novi tok. Dodaj mi ono malo mirisa narandžinog cvijeta, da zagolica nosnice. Ono malo ritma da me prijatno uznemiri iščekivanje. I ako kiša padne, neka udara istovremeno oštro i meko, zavodljivo kao kastanjete u rukama plesačice.  Ne daj da jesen umiri ulice. Dodaj mi notu euforije sa malo egzotike, za ove moje cipele skitaljke. Preskočimo tačke, pregazi mi upitnike, zaplešimo uzvičnike i zareze.  Tahanyk

Želja k'o prazno platno slikara. Drhtava ruka se nadvila k'o sudbina. Vreba iz prikrajka. Misao na repeat stavlja razgovore. Zastaje kod udaha. Stanka malo preduga. Ili se samo želji učinilo? Trailer se odigrava u percepciji uma paralelne stvarnosti. Ima boju i visinu glasa. Je li nam metronom isti? Um stavlja na vagu interpunkcijske znake u porukama. Je li tačka kraj misli ili je na graničnom značenju dijaloga? Emotikon slijedi tačku. Je li odgovara? Čemu? Želji? Prvom potezu kista zbunjenog slikara? Je li to digitalni ples po rubu društvenih normi? Želja, k'o prazno slikarevo platno. U kistu bezbroj kombinacija. Sačuvaj za mene zadnji digitalni tango davanja zajedničkih značenja. Tahanyk

Nekada davno bijaše jedan svijet zelenila u utrobi što seže do dna stomaka. U njemu su stidljivo cvjetali maslačak i tratinčica. Bijaše jednom davno svijet utrobe pune cvijeća u kojem su klepetala radosna krila leptirića. Pala je kiša, strašna kiša iz ljutih oblaka. Veselo cvijeće je klonulih glavica ljubilo matericu vlastitog korijenja.  Dugo ljeta smjenjivali se sunce i kiša. Sve do jednog dana kada ni maslačak ni tratinčica nisu imali snage podići glavice od utroba svog korijenja. Leptirići smočenih krila, umorni od sušenja i ponovnog padanja sakrili su se pod latice umornog cvijeća. Atrofirani od sna jedne mladosti. I dodju tako neke godine, umorne od letova i umorne od padanja. Cijeli jedan svijet zelenila u utrobi što seže do dna stomaka prekriven je leptirićima atrofiranih krila.  Tahanyk

Vrijeme je krajnje bahato u svim kontinuitetu. Toliko beskrupulozno bahato da odaje dojam jednog života. Jednog života koji ne živi ista osoba.  Da li onda ima pravo ta bahatost vremena nad nama da nas obilježava brojem jedan? Kad ni čovjek nije uvijek isti, jedan. Jednoća pripada Stvoritelju. Čovjek nema pravo na jednost. Jednost ga ne upotpunjuje. U tom iluzornom jednom životu, proživi jedno tijelo 100 života. Nepotpunost čovjekova je kao mokra glina. U nevještim rukama stalno od sebe oduzima ili dodaje. Uvijek nečega viška, nečeg nedostaje. Rastače se u blato, pa se prikuplja, stalno tvoreći nove oblike. Ispisuje neumorno stranice  pa cijepa, gužva, baca, uzima nove. Pod nametom vremena ispisuje pismo dugo do smrti o svim svojim životima, o svim svojim ja koji bijahu u jednom vremenskom životu. O svojim novim ja koji se porodiše u drugim apozicijskim životima. U bahatosti pritiska vremena, iskidano pismo u svojim fragmentima razbacuje ožiljke po čovjeku tvoreći od njega uvi...