100 ŽIVOTA



Vrijeme je krajnje bahato u svim kontinuitetu. Toliko beskrupulozno bahato da odaje dojam jednog života. Jednog života koji ne živi ista osoba. 

Da li onda ima pravo ta bahatost vremena nad nama da nas obilježava brojem jedan? Kad ni čovjek nije uvijek isti, jedan. Jednoća pripada Stvoritelju. Čovjek nema pravo na jednost. Jednost ga ne upotpunjuje. U tom iluzornom jednom životu, proživi jedno tijelo 100 života. Nepotpunost čovjekova je kao mokra glina. U nevještim rukama stalno od sebe oduzima ili dodaje. Uvijek nečega viška, nečeg nedostaje. Rastače se u blato, pa se prikuplja, stalno tvoreći nove oblike. Ispisuje neumorno stranice  pa cijepa, gužva, baca, uzima nove. Pod nametom vremena ispisuje pismo dugo do smrti o svim svojim životima, o svim svojim ja koji bijahu u jednom vremenskom životu. O svojim novim ja koji se porodiše u drugim apozicijskim životima. U bahatosti pritiska vremena, iskidano pismo u svojim fragmentima razbacuje ožiljke po čovjeku tvoreći od njega uvijek neko novo ja u nekoj novoj apoziciji.

Na kraju će mu se spakovati u kofer svih onih 100 života, sve ono razbacano fragmentirano smeće, na dva papira neumornih pisara da svjedoče i o onom ljudskom samozaboravu koji se prepliće kroz 100 života utrpanih u jedan. Taj jedan život, putanje nepotpunosti u težnji ka sastavljanju sa svojom suštinom.

Tahanyk

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

ČOVJEK KAO SOCIJALNO BIĆE

Tajna