Osjecam, dakle postojim

Umjetnost je otvoren konecpt ljudskog stvaralaštva. Potreba za estetikom koja unutrašnji svijet manifestira u objektivnu prisutnost. Momenat nadahnuća iz iskona u otjelotvorenje momenta u realnosti. Uvijek fiksna, čak i u mediju pokretnih slika ograničenog roka trajanja. Poželjela sam kreirati hodajuće umjetničko djelo. Gdje je kretnja dar od Stvaraoca, toliko stvarna iz savršene kombinatorike mišića, tetiva, kostiju, zglobova, mesa, kože, krvi, ćelija, mozga koji komunicira sve dijelove sistema . Zasnovana na kretnji Stvaraoca, ovom mom hodajućem umjetničkom djelu dodala sam čaroliju nadahnuća u melodiji parfema sa notom breskve koji se pretapa ka mošusu, puderu, svježini i drvenim tonovima. Lepršavost trajno uklesana u mehkoću duša. I dodala sam nekoliko začina od boja, mistike ljubičaste za zamagljenim zelenilom gora. I malo zlatnog praha mjeseca što se zrcali u očima. Za razliku od statitičnih medija hodajuća umjetnost je stabilno promjenjiva, ispunjena dahom kretanja. Upristnjena ...

U izvrnutom svijetu i semantika iščašena je. Slobodnu ljubav su stavili u semantičku zamku gratis prostitutke. Tekst pjesme izvrnuli naizvrat neka "ljubi" ko god koga hoće, bojeći uzvišenost osjećaja nagonima. A slobodna ljubav nije to pčelica što leta od cvijeta do cvijeta. To je voljenje van kaveza briga i straha od gubitka. Van kontrole opsesivnih misli. Van posjedovanja. To je radost čista što teče kao planinska rijeka. To je sunce što se smije iza oblaka. To je voljenje onoga što jesi, baš takvog kakav jesi. To je čuvati voljeno tvoje i onda kada je svoje. To je srna na proplanku vedrom. I da se vratim na naopake poete. Ne može ni ljubiti ni "ljubiti" ko god koga hoće, već gdje se duše slože. I nije ljubav ptičica za kaveza, već je vjetar što omogućava životne cikluse. Tahanyk

Provodnice drevnih znanja iz iskona. One plešu tango sa unutrašnjim monologom uz pratnju harfinih uzdaha. Liječe rane iza kostiju lobanje. Guraju amigdale u pohranjene sehare.  Neokorteks uspavljuju. U njima drhte obrazi mokri. I dah se u njih svija da se u bespuću vrelog zraka ne otopi. Drže bradu da ne pobjegne, da ne zadrhti. Šalju smijeh i radost na vrtešci. Prepliću se kao najljepši bršljani. Tkaju pore u bisernoj vodi. Prelaze, gube se i pojavljjuju. Daju i pokoravaju. Igraju, nestaju i odolijevaju. Mehke i grube, sve po potrebi. I kada tipkaju, riječima prostranstva heklaju. Sjenče oblake nijansama plave. Otimaju dan od jave. Začine snove cimetom. Te divne ruke, kojima nas je Gospodar darovao. Tahanyk

Sparina se udebljala ovih dana. Hrane je i nebo i asfalt i betoni zgrada. Zrak kao izmaglica se prostire i zastire vidike.  A bih trčala, dok se jedva diše. I hvatala one oblake što se šepure nad planinama. I gledala širom zatvorenih očiju u svjetla neznanog grada. I pustila bih pjesniku da prostre linijski sistem u mom mozgu. Dala bih pticama da po njemu sipaju svoje note i pauze bez ikakvih pravila. Smiješala bih taktove, ma nek svira bilo šta. Prostrla bih ćilime od južnih vjetrova. I trčala bih po njima do beskraja. Sve do mjesta gdje slikar nijansira magle.  Neka pjesnik nađe formu za nemire k'o svemire i slikar neka dovede u smisao nijanse.  Tahanyk

Gradovi se pospano vuku po vrelom asfaltu. Budni sanjači do praskozorja dežuraju. Otvorenih očiju ne vide kroz ljetne izmaglice sa Željeznice.  Zaklanjaju im pogled na neke oči bliske a udaljene. Ma to nisu oči već jezera dva takva da bih se na njih spotakla. I ta šiška jedna nesposlušna vrti se preko oka da ometa meditatitivne prakse kontrole udaha. Sićušni prsti vrte narukvice i broje na njoj sastavne dijelove da bi pogled smele. Jer pogledi kazuju istine koje jezik pristojno prećuti, a ipak samo smo ljudi, u kojima i bijesni i huči. A druge ruke kremu lagano cijede za dlanove namučene lateksom. Kontrola uma izmiče pred ponoći vrelog zraka sarajevskih ulica.  Pješačim trijezna od kafe i opijena riječima drugačije strukture, meni neobične, nesvikle. Udaljavam se sitnim koracima koji ići ne žele. Zastajem zbunjena, glave pognute tako da vidi samo vrhove svojih cipelica. Vrela ruka ljetne noći priđe bliže, tako lahko i mehko kao da me posjeduje. I skloni šišku, onu jogunastu št...