Šiška sa čela




Gradovi se pospano vuku po vrelom asfaltu. Budni sanjači do praskozorja dežuraju. Otvorenih očiju ne vide kroz ljetne izmaglice sa Željeznice.  Zaklanjaju im pogled na neke oči bliske a udaljene. Ma to nisu oči već jezera dva takva da bih se na njih spotakla. I ta šiška jedna nesposlušna vrti se preko oka da ometa meditatitivne prakse kontrole udaha. Sićušni prsti vrte narukvice i broje na njoj sastavne dijelove da bi pogled smele. Jer pogledi kazuju istine koje jezik pristojno prećuti, a ipak samo smo ljudi, u kojima i bijesni i huči.
A druge ruke kremu lagano cijede za dlanove namučene lateksom. Kontrola uma izmiče pred ponoći vrelog zraka sarajevskih ulica.  Pješačim trijezna od kafe i opijena riječima drugačije strukture, meni neobične, nesvikle. Udaljavam se sitnim koracima koji ići ne žele. Zastajem zbunjena, glave pognute tako da vidi samo vrhove svojih cipelica. Vrela ruka ljetne noći priđe bliže, tako lahko i mehko kao da me posjeduje. I skloni šišku, onu jogunastu što se vrpolji i zaklanja kut jednog oka. Kaže sprječava vidik dubine koje se  tamo svlače za spavanje. A pogled nježan i stidan sakri se dolje. Toliko blizu da su parfemi počeli slagati melodije novih tonova što  draškaju mi nozdrve kao vjetar more. Poželjela sam crvenu haljinu na svome tijelu, a to se rijetko dešava.
Znaš li da budni najljepše sanjaju snove o šiškama u dvoje? 
Tahanyk

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

ČOVJEK KAO SOCIJALNO BIĆE

Tajna