NEMIRI K'O SVEMIRI



Sparina se udebljala ovih dana. Hrane je i nebo i asfalt i betoni zgrada. Zrak kao izmaglica se prostire i zastire vidike. 

A bih trčala, dok se jedva diše. I hvatala one oblake što se šepure nad planinama. I gledala širom zatvorenih očiju u svjetla neznanog grada. I pustila bih pjesniku da prostre linijski sistem u mom mozgu. Dala bih pticama da po njemu sipaju svoje note i pauze bez ikakvih pravila. Smiješala bih taktove, ma nek svira bilo šta. Prostrla bih ćilime od južnih vjetrova. I trčala bih po njima do beskraja. Sve do mjesta gdje slikar nijansira magle. 

Neka pjesnik nađe formu za nemire k'o svemire i slikar neka dovede u smisao nijanse. 

Tahanyk

"Nešto tjera ljude da ostanu skupa u paklu koji naprave od svojih brakova. Trpe se i sadistično uživaju da pate ono drugo, i mazohistično da sami budu napaćeni. " Iza mušebaka, Tahani Komarica

Primjedbe

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

ČOVJEK KAO SOCIJALNO BIĆE

ČOVJEK KAO SOCIJALNO BIĆE Od samog rođenja ljudsko biće pripada nekoj društvenoj grupi i kroz cijeli svoj život je pripadnik neke od manjih ili većih grupa (nacije, države, porodice, školske grupe, radne grupe itd.) Potreba za pripadanjem potiče iz dva različita izvora, iz izvora zadovoljavanja egzistencijalnih potreba i izvora zadovoljavanja socijalnih potreba. Recimo dijete ide u školu i pripada toj društvenoj grupi u svrhu obrazovanja koje će mu obezbjeđivati finansijska sredstva za život, ali isto tako to su grupe u kojima može ostvariti afirmaciju. Ukoliko grupa ne dozvoljava djetetu afirmaciju, ono će otići u drugu krajnost, imati neprihvatljiva ponašanja da bi skrenulo pažnju na sebe i tako društvo samo odgoji delikvente, jer nije obezbijedilo afirmaciju u nekom pogledu za to dijete. Društvo ima neke norme i pravila od kojih dio je napisan na papiru u vidu zakona i podzakonskih akata i druga pravila koja spadaju u običajne norme. Kritički um se osvrće i preispituje ...
Pročitajte više

Tajna

Slika
Bože, kako se nekada ona ja bojala odlazaka. Kako se nekad ona ja bojala gubitaka. Kako se nekad ona ja bojala oslanjati na Jedini oslonac.  Ima jedna velika neskrivena tajna. Čovjek najslabije vidi ono što mu je pred očima. Jednom kad se baciš na prugu istine kao Ana pod voz, ništa lakše, slobodnije, i radosnije nema od odlaska.  Nemir i sreća su kao dobar i loš blizanac. Uzbuđujući i prevrtljivi kao plamičak vatre. Mentalne mape ih često pomješaju. Pogrešni obrasci uma. Zarobljavaju nas u laž. A uspješno lagati mogu samo inteligentni ljudi, a takvi ne lažu jer vide tajnu.  Kuća laži se gradi na temeljima straha. Straha da ne izgubimo nešto, straha da ne srušimo kuću laži. A strah je manipulator. Tako dobar manipulator  da u njemu prvo i jedino izgubimo sebe. Jedino što je vrijedilo na putu života sačuvati.  Ništa nema lakše od odlazaka i ništa nije lakše od rušenja jeftinih zidova. Ništa nije teže od zamjene jeftinih strahova Jednim najskupljim. Košta nas vječ...
Pročitajte više

HODŽINICA KOJA JE SRUŠILA DŽAMIJU

Slika
HODŽINICA KOJA JE SRUŠILA DŽAMIJU U bosanskim brdima i strastveno zelenim šumama, pomalo surovim i istovremeno bogatim, ugnijezdilo se jedno bošnjačko selo. Kao i u svim bošnjačkim selima i u ovom je bila džamija, mjesto koje okuplja duše vjernika na jednom mjestu s istim ciljem. Mjesto u kojem se duša sjeća i veže za njenog Gospodara. Džamija je stajala tu, na istom mjestu odvajkada. Vjernice i vjernici su dolazili i obavljali namaz. U kišne dane po njima su su prvo kapale, a vremenom se i slijevala kišne kapi, neočekivano, trzajući ih iz prisustva u namazu. Zidovi su se runili i zaprljavali odjeću. Zimi je bivalo toliko hladno da vjernici nisu imali kad zadrhtati od straha, već su se tresli od zime. Pod je propadao pod njihovim nogama, koljenima i čelima. Uz sve teškoće oni su ipak dolazili u džamiju, jer to je bilo mjesto gdje su duše kliktale od sreće. Uslovi za okupljanje vjernika i vjernica su postajali sve lošiji, i donosili ometanja koja nisu više mogli smetnuti s um...
Pročitajte više