Sakupljač kamenja




Tebi sam skupljao zrake Sunca što su otkrivale drevne tajne ljudskih zabluda. Tebe sam tražio među zvijezdama što prkose tami noći. Gdje god sam kročio u mom pogledu je bilo tvoje ljutito nasmijano lice. U svakom dahu vjetra čuo sam tvoja čudna pitanja što neumoljivo kopaju do suštine. Moje vene kolaju tebe u svakoj kapi krvi. I kada te nema  najviše postojiš.

Zbog tebe sam otišao u nedostupne predjele, i ove duše i zemljice Bosne. Otišao sam od svih i kad me ima, otišao sam da preživim. Postao sam skupljač kamenja. Kamenja koje govori i ječi na sjećanja stradanja. Možda mojih? Velikog i malog kamenja u koje je utkana ideja o životu sretnih koji su nesreće sami birali. Postao sam skupljač kamenja u koje su urezane tvoje pore, tvoj sjaj u očima i onaj smijeh djeteta. Kamenja koje priča sudbine onih što su pokušali preživjeti. Kao danas ja, kao sutra ja, kao ja u neraskidivom vremenu koje se čudno oteže da više boli. Kao ja kojeg nema u komadima duše što su je potrgali moji izbori. 

U zemljici Bosne ćutim džennetski misk kao nadu. Na zemljicu polažem čelo šapčući dovu, za tebe, za sebe, jer nada vječito živi. Skupljač sam kamenja da mogu da bježim od lica, od života, od glasa koji po mom umu škripi kao zahrđale baglame na vratima. A samo sam bjegunac od vlastitog života koji ne može pobjeći od tebe u sebi.

Tahanyk

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

ČOVJEK KAO SOCIJALNO BIĆE

Tajna