Osjecam, dakle postojim

OPRAŠTAM SEBI Tražim tamo gdje me još ima, onu sretnu djevojčicu u polju tratinčica što se smije leptirovom letu. Tražim tamo u začaranoj šumi onu avliju sigurnu od aveti i zvijeri. Tražim tamo u nepreglednimi dubinama okeana vijence od crvenih korala. Tražim tu, negdje, mora biti skriveno u meni, mene. Tražim onu koju su ubili, tražim onu koja je preživjela, tražim onu koja je ispod srca čuvala dijete u sebi, tražim onu koja je s osmijehom umirala. Tražim onu istinsku sebe. Tražim sebe da si oprostim sve moje ludosti, sve moje hrabrosti. Bez mene danas bila bih prazna ljuštura, življenje koje nije vrijedno pomena. Bez mene bih bila prosječna većina zaglavljena u svijetu polovičnog bivstvovanja. Moja draga ja, opraštam ti i suze i tugu i bol, opraštam ti i ljubav i smijeh, opraštam ti sve. Tahanyk

OD NJEŽNOSTI DO UNIŠTAVANJA Znam je odavno. U njoj su dvije oprečne energije. Sjedi. Lagano razgovara. Smije se. Nezainteresovano otpuhuje dim. Pomislim ponekad da je čak nježna, krhka, da bi joj moj zagrljaj bio zaštita. Ustane. Žustro hoda, žustro se penje stepenicama, pokreti su joj brzi i kratki. Zastraši me ta sputavana snaga koja teče njenim venama, koja prožima njenu srž. Šta bi bila u mom zagrljaju, ili ja u njenom? Osjetim taj uragan energije koji prekrije sve oko sebe. Poželim je obuzdati. A ko bi od nas dvoje tu bio obuzdan? Gledamo se u oči. Poljubim je. Ne bježi. Odgovara. Ujeda. Hrabra je isto kao i ja. Ona je čudna zagonetka. Sputana je kao dašak maestrala dok miluje kosu sve dok ne dosegne snage razarajućeg uragana. Volim biti između njenog dobra i zla, na putu od nježnosti do uništavanja, na tankoj liniji predavanja i uzimanja. Tahanyk

Ljigavci u odijelima Igrala sam se nekad sa ljigavcem. Igračka što je bacaš svud okolo, gdje padne tu se zalijepi. Danas je igračka suvišna. Mnogo je ljigavaca upakovanih u odijela. Gdje padnu tu se zalijepe.  Muškaraca koji imaju duži jezik od tetke iz mahale. Muškaraca koji se hrane tračem. Muškaraca kojima je posljednja linija odbrane njihove odavno izgubljene muškosti verbalni pokušaj da od jake, obrazovane žene napravi ženicu koju još samo u svom intelektualno zaostalom filmu vidi kao ženicu koja jedino zna kiseliti salate. Ljigavaca u odijelima kojima ništa od muškosti nije ostalo, te samo laju kao ulični psi po parkovima. Ljigavaca čiji se siva moždana masa pretvara u želatinozni puding odavno već zaostala u odnosu na civilizaciju, zaglavljena u nekim davnim vremenima kad su im majke bile robinje u kućama očeva. Ljigavaca koji donose nazadak društvenom prosperitetu na svim nivoima. Kukavica koje se ne mogu suočiti licem i lice sa tom, kako je oni nazivaju "ženicom...

SRETNI MEĐU NESRETNIM Ljudsko srce je tajna. Ni u našem ne znamo šta se krije. Ponekad kao mjesec u noći dođe tiha svjetlost što tajne pretince otkrije. Vanjštinom grubosti vješto podižem zidove. Pravi sam majstor životne komedije. Noću kad život se smiri i ugasne svjetlo dana, ja onda provirim, ponad sazidanih opeka. Dozvolim ti da u mene zaviriš, u tajne dobro čuvane, dok se smijemo borovim granama. Okupaš me svjetlom svog crnog pogleda i malo me nervira ta suviše kratko ošišana kosa. Sakriješ me tu kraj srca od ove komedije življenja. Toplo je tu i mekano. Tu negdje znam da pripadam. Tu sam sigurna. Plovimo kroz bezbrižnost ukradenu od pukog bivstvovanja. Ispričamo tajne ko će znati zašto. Volimo rizik i ti i ja. Razgovor naš otvori vrata dobro čuvanih pretinaca. Zagrebemo tamo gdje niko drugi nema pristupa.  Smijemo se životnim greškama, nedovršenim rečenicama, ludim avanturama. U ovom svijetu nesretnih mi smo sretni u svojim trenucima. Sretni i onda kad šutimo da oćutimo...

PREKASNO Dolaze jeseni i prolaze. Jedan za drugim nižu se dani, nižu se mjeseci, nižu se godine. Vrijeme tako tvrdoglavo prolazi, kao iz inata i to baš onda kad želim da stane. A onda stoji uporno dugo, baš onda kad želim da trči. Uvijek u svom nekom ritmu, sasvim obratnom od mog, sasvim neposlušno je ovo vrijeme. Okrenem se. Iza mene previše nadanja i previše stradanja. Povratka nema. I ovo sad već prošlost je. I nije me briga za sva dna na kojima sam bila. Sve više ni pobjede mi ništa ne znače. Navikla sam da udarim od dno izranjavana do kosti i opet ustanem, stresem prašinu sa sebe i krenem dalje, svaki put više. I navikla sam da pobjeđujem. Znam da je pobjeda uvijek moja. I znam da na tronu pobjednik uvijek stoji sam. Nema tu mjesta za gubitnike. A kajanje, čemu sad? Izgubljeno vratiti se ne može. Za kajanja uvijek prekasno je. Vrijeme teče u svom ritmu, odnosi ljude, odnosi sreću, odnosi bol, odnosi i nesreću. I da svijet sada stane, i da se sve naopako okrene, jednostavno, ...

SABLJA I PERO Bijaše nekad sablja. Teška, od čelika pravljena, naoštrena. Bijaše nekad i pero. Bijelo, lagano i krhko. Počeše se raspravljati čiji rad više boli. Sablja je tvrdila da tamo gdje prođe posije smrt, a pero je tvrdilo da iza njega ostaje vječna bol i pustoš. Odlučiše da provjere svoje tvrdnje. Čovjek je uhvatio pticu. Uzeo je sablju i posijao smrt. Brzu i laku. Duša je pobjegla iz tijela u naručje svom Stvoritelju. A tijelo, pokošeno oštrim čelikom je na meniju crvu. Kraj svima poznat i zagarantovan. Čovjek je postao dželat. Jedno pero istrgnuto u tom krvavom sukobu odletjelo je na krilu vjetra do jedne kolibe. Pred kolibom ga je našao stari mudrac. Pero, istrgnuto iz krila nevine ptice započelo je svoj ples po papiru. Vještom rukom mudraca, kratkim oštrim potezima je povlačilo linije i pretvaralo ih u slova, vezalo u riječi, u rečenice, u priču. Dželat je stigao do kolibe mudraca. Na drvenom stolu je našao ispisan list papira i pero umorno od posla je spavalo na dnu...

DŽENAZA Uvijek u novembru neki čudni životni putevi. Valjda ih prvi snjegovi skrenu na ovaj grad. Još samo snjegovi nađu ovo mjesto koje gradom se čini. Puno je ovdje zgrada, kuća, ulica i pasa. Svega puno u ovom gradu, a najmanje ljudi.  U ovaj tmurni vakat bila je i jedna dženaza. Neobična dženaza je to bila. Puno mejtova, a nema klanjača. Stajah sa strane dok je hodža otvarao kitab i poluglasno šaputao molitve. Okrenu se. Nigdje nikog. Stojim ja. Upita me: Halališ li? Kazah: Ne halalim. Čudno me pogleda, valjda je red reći halalim. Al to bi laž bila. Ne mogu laži da pređu preko usana. Čemu laži kad Onaj gore istinu zna o nama i onome što je u našim srcima. Ne, ne halalim hodža, nisu zaradili. Kod Gospodara će na milost, nek im On oprašta. Rob nije taj kojeg se za oprost pita. Rob ne odlučuje, ne prašta. Rob trpi, pati i živi dok mora. Nisam dobra hodža, ne toliko da mogu da halalim. Nekada je, hodža, ovo srce bilo okean ljubavi koji preplavi oštre obale, pa ih kleše dok i...

JA SAM Ja nisam od onih što malo im je dosta. Niti sam od onih što laž ih sretnim činim. Ja nisam od onih što žive na pola. Niti sam od onih što se skrivaju od bola. Ja sam od onih što vole do kosti. I od onih što bol im je bliska. Ja sam od onih što istini u lice iz inata gledaju. I od onih s kojima je sve ili ništa. Sa mnom je zapravo izuzetno lako. Sa mnom ili jesi ili nisi. Tahanyk

Nemoralno uskladjeni Naše duše su se srele na tom putu trave i kamenja. Ti na lijevoj strani morala, a ja na desnoj.   Predaleko za dodir, preblizu za dah koji zadire u intimni prostor drugoga. Naše oči su otvorile vrata duši i onaj sjaj u očima koji imaju samo rijetki preskočio je jaz.   Svako na svojoj strani društvenog zakona, a oboje na istoj strani ljubavi. Bili smo moralno neusklađeni i nemoralno usklađeni. Ljubav razumije sve ono što razum ne shvata. Ljubav nas tjera na predaju i ljubav je ta koja prihvata.  Tahanyk

RECI Reci, nemoj da bude kasno. Mnogi nesretni hodaju po zemlji. Mnoge ljubavi zakasne zbog ponosa, zbog straha, zbog odsustva riječi. Mnogi liježu i bude se s tugom zato što nisu rekli.  Reci, čemu strah? Svoj život svako od nas živi sam. Svoju tugu svako od nas na svojim plećima nosi. Reci, čemu ponos? Tuga kao rez žileta po jagodici prsta boli. Čežnja peče kao otvorena rana. Reci, jer čemu život vrijedi kad živi se po tuđim pravilima. Tuđa pleća tvoju tugu neće nositi, neće je čak ni razumjeti. Reci, jer vrijeme ne čeka. Reci, jer život ne čeka. Reci, jer ponos, strah i tuga su teret teži od smrti. Reci, nemoj da bude kasno. Vrijeme što je donijelo čekanje nepovratno odnosi.

O NJEMU Ti si bio trenutak u vremenu. U jednoj jesenjoj noći donio si zubato sunce. Sunce koje nikad nije grijalo. Pretvorio si ga u oblak drame. Jednog ljeta si otišao, dok sam stajala na oluji. Kiša se cijedila niz moje obraze, a vjetar me šamarao tvojim lažima. Odnio si svoj oblak na neko drugo sunce. A ja... Ja sam, moj dragi, svoju bol pretvorila u umjetnost. Sve u inat vremenu i svijetu. U inat sebi. Moja bol postala je sunce u novom oku. Na ovom suncu mogu da se grijem. Tahanyk

O NJOJ Stajala je bosa na mokroj travi, u crvenoj suknji. Oluja je bjesnila nebom iznad nje. Kiša i vjetar su je šibali po licu. Grane u parku su ječale.  Nije glavu spustila. Nije se čak ni sakrila. Na licu nije bilo ni traga strahu. Sve druge koje sam znao odavno bi uz sitne ženskaste usklike pobjegle pod prvu strehu. Ona nije. Nije nikad bježala. Nije se bojala. Stajala je dignute glave. Stajala je uspravnih ramena. Podnosila je nevrijeme. Kiša i vjetar su bili manje hladni, oholi i neugodni od nevremena njenog života. Nije pokleknula, nije čak ni posrnula. Stajala je bez suze, bez tuge, bez straha, bez kajanja. Uvijek tako snažna, tako jaka. Stidio sam se pored nje. Kraj takve žene nikad nisam bio dovoljno muškarac. Ja sam se bojao, ona je posjedovala odsustvo straha. Izdao sam je, ali nisam je slomio. Nju niko ne može slomiti. Ona uvijek ima tu jaku sebe kraj sebe. Kraj nje sam bio niko, ona je bila sve.  Umrla je do sada hiljade puta i znala je kako se u...