DŽENAZA

Uvijek u novembru neki čudni životni putevi. Valjda ih prvi snjegovi skrenu na ovaj grad. Još samo snjegovi nađu ovo mjesto koje gradom se čini. Puno je ovdje zgrada, kuća, ulica i pasa. Svega puno u ovom gradu, a najmanje ljudi. 

U ovaj tmurni vakat bila je i jedna dženaza. Neobična dženaza je to bila. Puno mejtova, a nema klanjača. Stajah sa strane dok je hodža otvarao kitab i poluglasno šaputao molitve. Okrenu se. Nigdje nikog. Stojim ja. Upita me: Halališ li? Kazah: Ne halalim. Čudno me pogleda, valjda je red reći halalim. Al to bi laž bila. Ne mogu laži da pređu preko usana. Čemu laži kad Onaj gore istinu zna o nama i onome što je u našim srcima. Ne, ne halalim hodža, nisu zaradili. Kod Gospodara će na milost, nek im On oprašta. Rob nije taj kojeg se za oprost pita. Rob ne odlučuje, ne prašta. Rob trpi, pati i živi dok mora. Nisam dobra hodža, ne toliko da mogu da halalim. Nekada je, hodža, ovo srce bilo okean ljubavi koji preplavi oštre obale, pa ih kleše dok ih ne zaobli. Ovi, što sad goli pod bijelim čaršafom leže okean su presušili. Odnijeli su sve. Ostala je prazna ljuštura, kao njihova tijela sad, bez duše, ako su je ikad i imali. 

Baca grobar lopate zemlje. Sitan zvuk kotrljanja kamenčića čuje se po tabutima. Prljave duše oko čiste zemlje tu nekud lebde. Nema više bježanja, na istinu valja doći. Bacam i ja iskidane listove života u onu zemlju iz koje će trava jednog dana nicati. Možda i neka tratinčica izroni iz njihove truleži. Bijela i nježna, kao djevojčica u haljinici. Okrećem se i odlazim. Čudna neka dženaza, na kojoj nema ni halala, ni klanjača, ni suze makar skrivene. Dženaza koja je pokopala moje ispisane listove. Ah, vidi, u svesci još praznih listova ima, bijelih poput latica tratinčica. 

Tahanyk
"Nešto tjera ljude da ostanu skupa u paklu koji naprave od svojih brakova. Trpe se i sadistično uživaju da pate ono drugo, i mazohistično da sami budu napaćeni. " Iza mušebaka, Tahani Komarica

Primjedbe

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

ČOVJEK KAO SOCIJALNO BIĆE

ČOVJEK KAO SOCIJALNO BIĆE Od samog rođenja ljudsko biće pripada nekoj društvenoj grupi i kroz cijeli svoj život je pripadnik neke od manjih ili većih grupa (nacije, države, porodice, školske grupe, radne grupe itd.) Potreba za pripadanjem potiče iz dva različita izvora, iz izvora zadovoljavanja egzistencijalnih potreba i izvora zadovoljavanja socijalnih potreba. Recimo dijete ide u školu i pripada toj društvenoj grupi u svrhu obrazovanja koje će mu obezbjeđivati finansijska sredstva za život, ali isto tako to su grupe u kojima može ostvariti afirmaciju. Ukoliko grupa ne dozvoljava djetetu afirmaciju, ono će otići u drugu krajnost, imati neprihvatljiva ponašanja da bi skrenulo pažnju na sebe i tako društvo samo odgoji delikvente, jer nije obezbijedilo afirmaciju u nekom pogledu za to dijete. Društvo ima neke norme i pravila od kojih dio je napisan na papiru u vidu zakona i podzakonskih akata i druga pravila koja spadaju u običajne norme. Kritički um se osvrće i preispituje ...
Pročitajte više

Tajna

Slika
Bože, kako se nekada ona ja bojala odlazaka. Kako se nekad ona ja bojala gubitaka. Kako se nekad ona ja bojala oslanjati na Jedini oslonac.  Ima jedna velika neskrivena tajna. Čovjek najslabije vidi ono što mu je pred očima. Jednom kad se baciš na prugu istine kao Ana pod voz, ništa lakše, slobodnije, i radosnije nema od odlaska.  Nemir i sreća su kao dobar i loš blizanac. Uzbuđujući i prevrtljivi kao plamičak vatre. Mentalne mape ih često pomješaju. Pogrešni obrasci uma. Zarobljavaju nas u laž. A uspješno lagati mogu samo inteligentni ljudi, a takvi ne lažu jer vide tajnu.  Kuća laži se gradi na temeljima straha. Straha da ne izgubimo nešto, straha da ne srušimo kuću laži. A strah je manipulator. Tako dobar manipulator  da u njemu prvo i jedino izgubimo sebe. Jedino što je vrijedilo na putu života sačuvati.  Ništa nema lakše od odlazaka i ništa nije lakše od rušenja jeftinih zidova. Ništa nije teže od zamjene jeftinih strahova Jednim najskupljim. Košta nas vječ...
Pročitajte više
ŠTA ZNAČI BITI FIN? Živimo u društvu u kojem su značenja pojmova ozbiljno pobrkana. Učimo pola života kako da budemo fini, a narednih pola kako da to ne budemo, jer se nije isplatilo.  A sam pojam FIN je nekog čudnog karaktera. Fin si ako ispuniš neke norme s kojima se nužno ne moraš ni slagati. Fin si ako progutaš sve kletve i psovke koje bjesomučno plešu u tvom stomaku, a ne izađu iz tebe van. Fin si ako ne kažeš jasno i glasno šta misliš. Fin si kad dozvoliš drugome da vjeruje da si idiot, tako ga nisi uvrijedio. Fin si ako imaš muža ili ženu s kojima se pred narodom toliko slažeš da prosto ličite na Snjeguljicu i princa koji su živjeli sretno do kraja života. Fin si ako suspregneš energiju svojih moždanih vijuga i svjesno zažmiriš na trpljenje koje ti oštećuje štitnjaču, hipofizu, jetru i sve druge organe koji su bitni da budeš zdrav. Fin si sve dok svijetu pokazuješ lažni osmijeh, a sam plačeš iza zatvorenih vrata wc-a. Fin si kad si serviran kao katering i ostali se po...
Pročitajte više