SABLJA I PERO
Tahanyk
Bijaše nekad sablja. Teška, od čelika pravljena, naoštrena. Bijaše nekad i pero. Bijelo, lagano i krhko. Počeše se raspravljati čiji rad više boli. Sablja je tvrdila da tamo gdje prođe posije smrt, a pero je tvrdilo da iza njega ostaje vječna bol i pustoš. Odlučiše da provjere svoje tvrdnje.
Čovjek je uhvatio pticu. Uzeo je sablju i posijao smrt. Brzu i laku. Duša je pobjegla iz tijela u naručje svom Stvoritelju. A tijelo, pokošeno oštrim čelikom je na meniju crvu. Kraj svima poznat i zagarantovan. Čovjek je postao dželat. Jedno pero istrgnuto u tom krvavom sukobu odletjelo je na krilu vjetra do jedne kolibe. Pred kolibom ga je našao stari mudrac. Pero, istrgnuto iz krila nevine ptice započelo je svoj ples po papiru. Vještom rukom mudraca, kratkim oštrim potezima je povlačilo linije i pretvaralo ih u slova, vezalo u riječi, u rečenice, u priču. Dželat je stigao do kolibe mudraca. Na drvenom stolu je našao ispisan list papira i pero umorno od posla je spavalo na dnu lista. Čitao je dželat priču o ptici koja je skončala život njegovom sabljom, o bolu koji je nanio, o duši koja nije bila kriva ničemu, a on je ubio. Ubio je bez prijeke potrebe, ubio je zbog ega, ubio je zbog sebične zabave. Suze mu kapnuše na list papira rastakajući tintu. Riječi na papiru su se pretvarale u mrlje. Riječi u njegovoj glavi su rezale, sjekle, parale dušu, grizle su, boljele su. Ali smrt nije došla. Tijelo je bilo živo i danas i sutra i godinama nakon toga. A duša je krvarila svaki sat, svaki minut, svaki sekund. Molio je za smrt. Ali smrt nije dolazila. Smrt ja lakoća, a ona dođe dobrima.
Sastali se nakon godina sablja i pero gledajući ludaka kojem život je breme. Sablja se nakloni do poda tom sićušnom, laganom peru i reče: Istina je, pero, sablja daruje laku i brzu smrt materije, olakšanje od življenja. Tvoja kazna, pero, teška je, vječna i zastrašujuća, ostavlja pustoš i bol duše bez mogućnosti umiranja.
Tahanyk
Primjedbe
Objavi komentar