O njoj



O NJOJ

Stajala je bosa na mokroj travi, u crvenoj suknji. Oluja je bjesnila nebom iznad nje. Kiša i vjetar su je šibali po licu. Grane u parku su ječale. 

Nije glavu spustila. Nije se čak ni sakrila. Na licu nije bilo ni traga strahu. Sve druge koje sam znao odavno bi uz sitne ženskaste usklike pobjegle pod prvu strehu. Ona nije. Nije nikad bježala. Nije se bojala. Stajala je dignute glave. Stajala je uspravnih ramena. Podnosila je nevrijeme. Kiša i vjetar su bili manje hladni, oholi i neugodni od nevremena njenog života. Nije pokleknula, nije čak ni posrnula. Stajala je bez suze, bez tuge, bez straha, bez kajanja. Uvijek tako snažna, tako jaka. Stidio sam se pored nje. Kraj takve žene nikad nisam bio dovoljno muškarac. Ja sam se bojao, ona je posjedovala odsustvo straha. Izdao sam je, ali nisam je slomio. Nju niko ne može slomiti. Ona uvijek ima tu jaku sebe kraj sebe. Kraj nje sam bio niko, ona je bila sve. 

Umrla je do sada hiljade puta i znala je kako se umire na bojnom polju. A ja, ja sam dezertirao pod drugu suknju ispod koje se skrivam. Nikad nisam bio dostojan njene snage. Divio sam se načinu na koji je umirala bez ijedne suze, bez riječi. I... stidio sam se sebe.

Tahanyk

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

ČOVJEK KAO SOCIJALNO BIĆE

Tajna