O njoj
O NJOJ
Stajala je bosa na mokroj travi, u crvenoj suknji. Oluja
je bjesnila nebom iznad nje. Kiša i vjetar su je šibali po licu. Grane u parku
su ječale.
Nije glavu spustila. Nije se čak ni sakrila. Na licu nije bilo ni
traga strahu. Sve druge koje sam znao odavno bi uz sitne ženskaste usklike
pobjegle pod prvu strehu. Ona nije. Nije nikad bježala. Nije se bojala. Stajala
je dignute glave. Stajala je uspravnih ramena. Podnosila je nevrijeme. Kiša i
vjetar su bili manje hladni, oholi i neugodni od nevremena njenog života. Nije
pokleknula, nije čak ni posrnula. Stajala je bez suze, bez tuge, bez straha,
bez kajanja. Uvijek tako snažna, tako jaka. Stidio sam se pored nje. Kraj takve
žene nikad nisam bio dovoljno muškarac. Ja sam se bojao, ona je posjedovala
odsustvo straha. Izdao sam je, ali nisam je slomio. Nju niko ne može slomiti.
Ona uvijek ima tu jaku sebe kraj sebe. Kraj nje sam bio niko, ona je bila sve.
Umrla je do sada hiljade puta i znala je kako se umire na bojnom polju. A ja,
ja sam dezertirao pod drugu suknju ispod koje se skrivam. Nikad nisam bio
dostojan njene snage. Divio sam se načinu na koji je umirala bez ijedne suze,
bez riječi. I... stidio sam se sebe.
Tahanyk
Primjedbe
Objavi komentar