ŽENSKA LJEPOTA U njenim očima su bistre rijeke što sežu u svoja ušća. Plutam između njenih da i ne. Pokret njenih ruku, opušten u zraku slika njene riječi, a ja ćutim njen ples skriven od očiju javnosti. Putevi među njenim dolinama vode u odaje moje mašte. Dok hoda, srce zastaje u pola svog otkucaja. Dah se zaustavlja među talasima njenih kukova. Ljuljaju moje misli od stvarnosti odsječene. Svakim titrajem uglova svojih usana ispisuje nevidljive poruke samo za mene. Daleko je tamo negdje, u ovom bijelom svijetu, puna života i nasmijana. A ja i kad budan osjetim titraje njenog tkiva i mekoću kože pod svojim prstima. Čujem njen smijeh, zvoni u glavi. Njeno resko "Ne!" od kojeg strepim i strepiću do vječnosti. Ćutim toplotu njenog postojanja. I danas kad šetam tuđim ulicama, sasvim slučajno u prolazu, ošamari me parfem s njenog šala što opija poput morfija. Nema je više za mene u ovom svijetu duhova. Neko drugi kose joj češlja, neko drugi pije sa njenih izvora....
Postovi
PISMO Nema danas više pisama sa onom autentičnom notom nečijeg rukopisa, sa posebnim mirisom koji trag kože ostavlja na papiru. Sva pisma su ista, bezlična, sterilna. Evo, da ti, kojim slučajem, pišem pismo, možda bi bilo ovakvog sadržaja. Zdravo, Ne mogu da ti napišem "dragi moj", bilo bi to suviše pretjerano sa dvije neistinite riječi, nisi već odavno drag, a zamjenica "moj" je prisvojna, samo predmet možeš prisvajati, ali ne i ljude. Cijenim po sebi, nikad nisam bila ničija, pa ni tvoja, kod mene jednak aršin za sve. Odlazeći od tebe, nanijela sam sebi bol. Ali ta bol je bila neminovna za moj vlastiti, dugoročni opstanak. Sve u životu prođe, pa prođe i bol. Odlazak od tebe je bilo kao rađanje djeteta. Porođajni bolovi su teški i mučni, kada se na izmaku snaga pitaš, zar je moguće da čovjek pri punoj svijesti preživi toliku bol. Ali nakon muke porođaja dolazi svježina i radost, nestanak bola, samo blijedo sjećanje na muku koju je porodilja prošla. Zaboravi ...
UMJETNOST LJEPOTE Aska, Ive Andrića, je plesala na život i smrt fascinirajući vuka svojom umjetnošću gipkih pokreta. Šeherzada je pričala svoje priče Šahrijaru u goloj borbi za život. Cijeli život plešemo među vukovima u iskonskoj potrebi za opstankom. Ali, plesati za sebe, zbog sebe, stvarati ljepotu gipkim pokretom ili pažljivo odabranom riječi ili jednim potezom kista je neprocjenjivo. Prihvatiti vlastitu ljepotu i slaviti život koji nam je poklonjen, izlazeći svakim novim pokretom iz kaveza propagande kojim nam stvaraju komplekse, to je ulaznica u slobodu duha i tijela. U ovom vremenu koje živimo nisu naš problem vukovi, ni zločesti carevi koje trebamo liječiti ljepotom. Problem smo mi, sami sebi, najveći vukovi i najveće zlo. Naš protivnik nije negdje vani, već u nama. Borimo se na život i smrt sami sa sobom, sa svojim demonima, sa svojim predrasudama. Vrijeme je da oslobodimo ljepotu nutrine pred kojom će unutrašnji vuk kleknuti na koljena. Tahanyk...
RASTANCI Nekad nisam voljela rastanke. Izazivali su mi tugu i bol. Od patnje duše i tijelo me boljelo. Nekad su mi drugi zarivali nož i okretali ga u mojoj utrobi odlazeći zauvijek. Svijala sam se od svakog pokreta noža trudeći se zadržati krivulju osmijeha baš onda kad se sve pocijepa. Danas najčešće ja odlazim zabijajući sebi nož kroz kosti. Ranim se, pa se nastavljam ranjavati dok likvor ne poteče između pršljenova. Odlazim čak i onda kad volim, izdaju ne praštam. Slomim sebi nekoliko pršljenova da bih nastavila dalje. Danas volim rastanke, svaki pršljen koji sam sama slomila donio mi je intenzivniju bol, sa kraćim vremenom trajanja. Svaka kap likvora me oslobodila toksičnog sadržaja. Rastanci su vrata koja vode u mirisne bašče raja i potoke od me da i mlijeka, u nove snove u nova življenja. Rastanci su podizanje sidra iz mirne luke da doživite svu toplotu morskog plavetnila. Rastanci su oduzeta štaka koja vas tjera da trčite svojim nogama po neistraženim putevima. Ra...
OTPLATA Ništa na ovom materijalnom svijetu nije džaba, pa ni nanesena bol, ni trun dobra. Sve se plaća. Pa se pitaš čime si zaslužio, a zaboravljaš kakvo sjeme je tvojom rukom posijano. Pa zar nemaš stida? Budi sretan, ovdje plaćaš samo kamatu, a za otplatu glavnice cijela vječnost ima. Još imaš sreće ako je dug mali, možda sve ovdje otplatiš, pa možda prevagne i da šta dobra zaradiš. A ako nemaš, pa uredu je. Tvoj izbor, tvoja posljedica, tvoj grijeh, tvoj dug, tvoja otplata, sve kako si sebi poželio. Što tražiš obično to i dobiješ. Neko slobodu duha, neko zatvor sa zlatnim rešetkama. Ti uvijek biraš gdje želiš biti. Tahanyk
KOFER Nazovi civilizacija nas je okovala svojim nevidljivim nitima loših vibracija. Prestali smo da osluškujemo naš želudac. Ignoriramo ga čak i onda kad vrišti na nas. A želudac uvijek zna. Zanemarujemo onu životnu struju koja prolazi kroz pršljenove i završava negdje na vrh glave. Nema tu mozga ni racia. Samo ta energija koja kola svim nevidljivim tokovima našeg bića je ono što postoji. Mislimo pobjeći. Da, može se pobjeći od objekata, od ljudi, od skoro svega. Pobjeći od sebe je nemoguće. Odlučujemo i znamo da je pogrešno, znamo da je put bez povratka. Zauvijek nestajemo u jednom svijetu noseći svoj kofer. Ne možeš baciti kofer. Lijepi se za prste. Želiš zaboraviti šta si bio, želiš oprostiti, otpustiti. Sve je u koferu i odmičeš ga, a on se sve više lijepi. Gdje god pobjegli, naš kofer ide s nama. Ide ono što jesmo, ono što pamtimo, ono što nismo oprostili. Stalno punimo taj kofer. Sve je teži. Nekad pomislimo da više ne možemo da ga nosimo. Svaki put nas iznenadi...
SVE KAKO TREBA Želi čovjek svega. Najčešće onoga što za njega nije dobro. Pokušava zadržati vodu koja curi kroz prste. Ulaže silnu energiju. A sve je uvijek kako treba i onda kada treba. Pustiš stvari, pustiš ljude. Oslobodiš se smeća koje su ti donijeli u život. Sa lošim ljudima ode iznad glave oblak tuge, straha, patnje i bola. Shvatiš da si lagan poput pera, a oni su sada teret na tuđim leđima. Nakon oblaka sunce dođe, prije ili kasnije. Obasjava nove horizonte. Shvatiš koliko si nepreglednih prostranstava mogao propustiti u uzaludnom pokušaju da od kamena napraviš dijamant. Kamenu je suđeno biti kamen. To je njegovo mjesto i njegov izgled. Nikad neće sijati poput dijamanta, niti će ikad imati vrijednost dijamanta. Džaba sav uloženi trud. Bespotrebno se uzalud trošiti kao što je nemoguće pomiješati ulje i vodu. Lijepo dijamant na ručicu, a kamen šutnete, da ne smeta, na stranputicu. Sve je taman kako treba. Kad pustite da vas život provede svojim nepredvidivim ...
KOLEKCIONARI SAHRANJENIH SNOVA Svi mi imamo po jedan grad unutar sebe samih. Neke ulice, glavne i neke sporedne. Glavnom hodamo svaki dan po inerciji, nekad se ne želi, ali mora se. A imaju one male mahale i sokaci, gdje zavirimo kriomice onda kad niko ne gleda. Pa se osvrćemo da nas neko po hodu nije prepoznao. Brišemo tragove stopa u snijegu. U svakom od tih sokaka smo ostavili dio duše. Neke lijepe stvari za pamćenje koje nikad nikome nećemo moći ispričati, nikad ni s kim podijeliti, čak ni sa unucima. Naše skriveno postojanje, naše drugo ja, ono što ustvari i jesmo kad sve maske skinemo. Ono naše istinsko ja koje smo otvorili samo rijetkim. Ono ja koje glasno se raduje i glasno krvari. Nestanemo na tren u sahranjenim snovima zadržavajući osmijeh na licu za paradu koju smo sami sebi priredili. Ljubimo neke obraze i usne, jer se mora. A tiho, u smiraju noći i prvom zraku jutra, kad se glavne ulice i trgovi raščiste, u sebi poljubimo neke snene, davno zaboravljene. N...