Osjecam, dakle postojim

JA SAM LEPTIR  Slušaj! Ja se ne bojim. Neka me boli. U ovoj koži nije lako, ali je zanimljivo. Ja gutam metke kao kolačiće i moja krv slika smiješne oblike. Neću umrijeti od suze, mogu samo od smijeha. Prokleto je voljeti ovakve iz kojih je i strah pobjegao u izbjeglištvo.  Ja sam leptir. Volim svjetiljke u noći. Spržim sama svoja krila. Smijeh personifikujem tvojim imenom. Bol nema odavno nikakvu moć.  Čekam onog koji se kune u umjetnost.  Onog kojem je moj osmijeh Fibonaccijev niz. Čekam onog koji siječe bol perom po vlastitoj duši. Čekam onog koji se smije dok gori. Čekam onog koji je opasnija igračka od mene. Čekam onog koji zna da voli.  Igraj se svojim poslušnim igračkama. Za mene ne postoji daljinsko upravljanje ni jednostavna pravila. Ja sam samo leptir koji se raduje dok spaljuje svoja krila.  Tahanyk

A SUZE NE VOLIM...  Nekog septembra skupljat ću rasuto lišće s pigmentom zgnječenih trešanja. Ništa nije ljepše od toniranog lista na samrti.  Skupljat ću ga golim rukama za uzglavlje umiruće umjetnosti. Plakat ćeš čak i tada, a znaš da suze ne volim. Nisam od onih koji se guše u patetici propuštenih snova. Ja svoje živim. Iz svojih mrtvih usta sam grumene opore zemlje pretvarala u šarena krila leptira. Ne žalim. Jednog jesenjeg dana leći ću na oslikano lišće. Zvijezde će da namiguju. Obećale su mi party. Molim te, suze ostavi nekom drugom, znaš da ih ne volim.  Tahanyk

NISAM LIJEPA ŽENA  Nisam lijepa žena. Tek sam prosjek što raste na ovoj tragičnoj zemlji bosanskoj. Nikad nisam bila lijepa žena, a nije mi ni bilo važno. To što vidiš, to su tužne oči. Nisam lijepa žena, ne glumi heroja. Od moje tuge nemoj me spašavati. Ona je detektor kroz koji provlačim sve privide sreće koje srećem. Nju vidim na sretnim licima kad im svučem plastične osmijehe. Nisam lijepa žena, samo ti se čini. Heroji kao ti padaju na svaki dekolte. Što mi je dekolte donio, um mi je rastjerao. Nisam lijepa žena, al sam posesivna. Ne dam tugu za groš ljubavi Sumnjivog porijekla. Nisam lijepa žena, ljepota će proći. Jednog dana za ljepšom ćeš otići Meni će samo tuga ostati. Nisam lijepa žena, a ni uplašena. Ne trebam onog koji tugu ubija, A sreću ne zna donijeti. Tahanyk

IGRALA SAM ŽMIRE  Igram se žmire noćas dok jugo topi naslage leda po duši. Sreća i tuga su mi skrivalice u ovoj razrjedjenoj šumi ogoljelih stabala.  Ironija je da sreću uvijek nađem prvu, nema dara za sakrivanje. Tuga je uvijek iza nekog kamenčića, iza najtanje grane, iza mojih leđa. Uvijek je tamo gdje je neočekujem. Ona je kameleon, gledaš u nju, a ne vidiš je. Tuga se uvijek tuspasi.  Tuga broji sljedeća, ponekad čini mi se do beskonačnosti. Broji po jedan, natenane. A sreća i ja, svaka na svoju stranu. Nikad skupa. Ja se tuspasim, sreća nema talenta za skrivanje.  Naizmjenice tuga i ja brojimo u ovoj igri žmire u kojoj se pobjednik unaprijed zna. Da samo jednom sreća se tuspasi i ja bih brojala s njom do beskonačnosti i nazad, preko svih zima i proljeća. Kad me ne bude, spomeni me. Reci da sam voljela igrati žmire. Tahanyk

MASKA OD STOTINU OSMIJEHA  Ne ispadaju mi stvari iz ruke, ne pušem kad nosim teško, ne tražim pomoć ni kada mi je potrebna.  A nosim hiljadu tuga, skrivenih pomno u kutku oka. Hiljadu tuga nikad isplakanih. Hiljadu tuga nikad progutanih. Stišće me i postaje teška. Umorna sam i ne znam koliko ću imati još snage da je nosim. To svoje čedo koje othranih pomno u svom krilu, prerasta me. Teže je od olova i vrjednije od stotinu zlatnih poluga. Eh, da mi je da se malo odmorim. Da spustim ove ruke niz tijelo, bez težine, da lebdim. A nema nikoga da mi malo tugu pronosa, na tren ili dva.  Potražim onu masku pravljenu od stotinu osmijeha. Kad već nema nikoga, niko ne mora ni da zna kako je teška ova moja saputnica. Ćudljiva je raspoloženja, ima stotinu nijansi ljutnje i bijesa. A ja imam osmijeh od njenih sjenki što se provlače u mojim očima. I idemo dalje, moja tuga od stotinu nijansi u tom izdajničkom kutku oka i moja maska od stotinu osmijeha u uglu mojih usana. Pa...

SPOTAKOH SE NA MISAO  Tog jutra dok sam sanjivo ustajala iz kreveta spotakoh se na misao o tebi. U dijeliću sekunde pokleknuh. Dočekah se rukama o tlo. Umalo lupih nosom po podu. Nasmijah se, glasno za nekog ko priča sam sa sobom. Pogledah u ruke. Misao se smrvila u prašinu. Ustadoh i otresoh ustajali miris tebe. Probudih proljeće. Zrak je mirisao na svježe pokošeni travu. Tahanyk

A ROĐENA SAM U PROLJEĆE  Rođena sam na pogešnom dijelu ove Zemlje. Zar nije dosta što hladnoća teče mojim žilama? U ovom gradu studen je konstanta isto kao loša politika. Ostavlja trag ugriza na svakom milimetru moje kože.  Sklapam priče od zaleđenih slova. Posipam ih pahuljama iz ozeble duše. A rođena sam u proljeće. Moje priče su trebale biti razigrane tratinčice sa travnatim zarezima. Na pogrešnom mjestu na svijetu smrznutim, golim rukama derem slojeve zime i kože istovremeno. Ni kap krvi više ne poteče. Bol je u čistoj, bijeloj haljini. Davi se pod čvrstim pojasom leda. Tahanyk

NA ODMORU OD UMORA  Dođe nepozvan. Uvlači se kao dim kroz ključaonicu. Opija moždane ćelije svojim varljivim sfumatom. I ne mogu da mu odolim. Predajem mu se dok misao već luta negdje uz Senu.  Nestajem. Grč u prstima popušta. Puštam misao da oćuti povjetarac na obrazima. Smiješak se otima iz stegnute vilice. Spuštam sva oružja. Ni jezik me više ne sluša.  Odlazim tamo gdje se ne koriste mišići. Odlazim tamo gdje je misao na relax masaži. Odlazim tamo gdje ne moram da se borim da budem. Tamo samo budem. Nisam ni ove ćelije site umora. Nisam ni slovo što traži svoje mjesto pod zvijezdama. Nisam ni grč u prstima. Nisam ništa od svega ovog što umara. Tamo samo budem, ja, oslobođena od tijela, oslobođena od žvakanja događaja i emocija. Tamo samo budem ja na velikom jastuku od paučinastog oblaka od mraka. Na odmoru od umora do novih svitanja nas običnih smrtnina. Laku noć. Tahanyk

LUTKO MOJA Lutko moja, takve poput tebe ja sam davno apsolvirala. I sve te smiješne igre dominacije. I ono nekoliko osmijeha i pogleda sa doziranim ignorisanjima. Naprosto me ta ljepila više ne drže. Čak ni biserni osmijeh mi pažnju ne drži duže od dvije minute.  Nema jeftinije stvari od lijepe gluposti obučene u brendiranu garderobu. Nemoj da se brineš. Od ovolikih žena naći ćeš mnogo onih koje će da se zalijepe za tvoj ego bez podloge. Svakako suviše drsko dignem bradu, nije to, lutko moja, za dječake poput tebe.  A ja odlazim da tražim neke zanimljive ljude koji su se oslobodili ove otužne obijesti koja hara svijetom. Znaš, neke ljude koji statusne simbole imaju u glavi, a ne na ključevima, na ruci, na telefonu. Lutko moja, prave igre nisu za bebe, bebe previše plaču.  Tahanyk

RODILA SE ŽENA  Slikala sam pejzaže od krvavog cvijeća. I jedan mjesec što se udavio u koktelu. Pila sam ga sa oštrice noža umjesto iz slamki. Dodala sam trag plamena mjesto leda, znaš mene, kad pali nek gori sve. Slikala sam nepoznate predjele sa rijekama žuči preko kojih nema mosta. I spaljene svoje nerve umjesto korijenja. Slikala sam stvarnost koja mi je cijedila dušu kroz pore kože. Slikala sam egzekutore straha i nevjerovatno tebi sliče. Njih deset, a ova duša jedna.  Uštinem se često za obraze da provjerim da li sam ipak preživjela. I jesam, preživjela sam sva vaša ubijanja nastala iz mraka vaših strahova. Preživjela i ogrubjela. Ispod ove dječiji mekane kože, iza ovog naivnog osmijeha, iza ove iskre života u mojim očima, iza svakog mog svilenog pokreta, nema više male djevojčice, rodila se jaka žena.  A ti, koji lažima i izdajom pokrivaš svoje patetične strahove, za tebe je žena prevelik zalogaj. Bojim se udavit ćeš se. Tahanyk