MASKA OD STOTINU OSMIJEHA
Ne ispadaju mi stvari iz ruke, ne pušem kad nosim teško, ne tražim pomoć ni kada mi je potrebna.
A nosim hiljadu tuga, skrivenih pomno u kutku oka. Hiljadu tuga nikad isplakanih. Hiljadu tuga nikad progutanih. Stišće me i postaje teška. Umorna sam i ne znam koliko ću imati još snage da je nosim. To svoje čedo koje othranih pomno u svom krilu, prerasta me. Teže je od olova i vrjednije od stotinu zlatnih poluga. Eh, da mi je da se malo odmorim. Da spustim ove ruke niz tijelo, bez težine, da lebdim. A nema nikoga da mi malo tugu pronosa, na tren ili dva.
Potražim onu masku pravljenu od stotinu osmijeha. Kad već nema nikoga, niko ne mora ni da zna kako je teška ova moja saputnica. Ćudljiva je raspoloženja, ima stotinu nijansi ljutnje i bijesa. A ja imam osmijeh od njenih sjenki što se provlače u mojim očima. I idemo dalje, moja tuga od stotinu nijansi u tom izdajničkom kutku oka i moja maska od stotinu osmijeha u uglu mojih usana. Pa dokle ćemo, ko to zna!
Tahanyk
Primjedbe
Objavi komentar