NA ODMORU OD UMORA 

Dođe nepozvan. Uvlači se kao dim kroz ključaonicu. Opija moždane ćelije svojim varljivim sfumatom. I ne mogu da mu odolim. Predajem mu se dok misao već luta negdje uz Senu. 
Nestajem. Grč u prstima popušta. Puštam misao da oćuti povjetarac na obrazima. Smiješak se otima iz stegnute vilice. Spuštam sva oružja. Ni jezik me više ne sluša. 
Odlazim tamo gdje se ne koriste mišići. Odlazim tamo gdje je misao na relax masaži. Odlazim tamo gdje ne moram da se borim da budem. Tamo samo budem. Nisam ni ove ćelije site umora. Nisam ni slovo što traži svoje mjesto pod zvijezdama. Nisam ni grč u prstima. Nisam ništa od svega ovog što umara. Tamo samo budem, ja, oslobođena od tijela, oslobođena od žvakanja događaja i emocija. Tamo samo budem ja na velikom jastuku od paučinastog oblaka od mraka. Na odmoru od umora do novih svitanja nas običnih smrtnina. Laku noć.
Tahanyk

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

ČOVJEK KAO SOCIJALNO BIĆE

Tajna