IGRALA SAM ŽMIRE
Igram se žmire noćas dok jugo topi naslage leda po duši. Sreća i tuga su mi skrivalice u ovoj razrjedjenoj šumi ogoljelih stabala.
Ironija je da sreću uvijek nađem prvu, nema dara za sakrivanje. Tuga je uvijek iza nekog kamenčića, iza najtanje grane, iza mojih leđa. Uvijek je tamo gdje je neočekujem. Ona je kameleon, gledaš u nju, a ne vidiš je. Tuga se uvijek tuspasi.
Tuga broji sljedeća, ponekad čini mi se do beskonačnosti. Broji po jedan, natenane. A sreća i ja, svaka na svoju stranu. Nikad skupa. Ja se tuspasim, sreća nema talenta za skrivanje.
Naizmjenice tuga i ja brojimo u ovoj igri žmire u kojoj se pobjednik unaprijed zna. Da samo jednom sreća se tuspasi i ja bih brojala s njom do beskonačnosti i nazad, preko svih zima i proljeća. Kad me ne bude, spomeni me. Reci da sam voljela igrati žmire.
Tahanyk
Primjedbe
Objavi komentar