Slikala sam pejzaže od krvavog cvijeća. I jedan mjesec što se udavio u koktelu. Pila sam ga sa oštrice noža umjesto iz slamki. Dodala sam trag plamena mjesto leda, znaš mene, kad pali nek gori sve. Slikala sam nepoznate predjele sa rijekama žuči preko kojih nema mosta. I spaljene svoje nerve umjesto korijenja. Slikala sam stvarnost koja mi je cijedila dušu kroz pore kože. Slikala sam egzekutore straha i nevjerovatno tebi sliče. Njih deset, a ova duša jedna.
Uštinem se često za obraze da provjerim da li sam ipak preživjela. I jesam, preživjela sam sva vaša ubijanja nastala iz mraka vaših strahova. Preživjela i ogrubjela. Ispod ove dječiji mekane kože, iza ovog naivnog osmijeha, iza ove iskre života u mojim očima, iza svakog mog svilenog pokreta, nema više male djevojčice, rodila se jaka žena.
A ti, koji lažima i izdajom pokrivaš svoje patetične strahove, za tebe je žena prevelik zalogaj. Bojim se udavit ćeš se.
Tahanyk
Primjedbe
Objavi komentar