Osjecam, dakle postojim

MENTALNA EKSTAZA  Izljevao je vrela slova po meni. Spaljivao put leda od kojeg predugo bježim. Gurao me u ralje  nedosanjanih snova koje sam davno uspavala. Obuhvatio me riječima u svim dimenzijama mog bivstvovanja. Osjetih žive titraje nerava koji se bude iz anestezije. Utapam se u ugrizima od zareza. Iza svakog dolazi novi. Gubim se u rečenicama. Nestajem i rađam se iznova i iznova. Razljevam sintagme u bojama noći ljepljivim prstima po tastaturi. Život je stao na tren, iza privida, gore nijanse uvida u adrenalin koji teče našim venama. Borim se za dah, a sa osmijehom se gušim. Prepuštam se njegovim čvrstim rukama što zarivaju čavle ovog trosmislenog jezika po mojoj kičmi. Sigurna zona klizi u izmaglicu kišnih kapi. Drhtim na posljednjem hvatu dok plima potapa kamenje mojih obala. Nestajem, napokon nestajem u mentalnoj ekstazi.  Tahanyk

NE TRAŽI ME OČIMA  Kažeš nisi kukavica? Onda zažmiri. Ne traži me očima, sve oči su kratkovide. Zažmiri ispod koprena od ega koje si pažljivo krojio godinama.  Vidjet ćeš čovjeka lomljivijeg od stakla. Vidjet ćeš čovjeka bez odjeće i tijela. Vidjet ćeš tugu, suzu, bol, bijes i kajanje. Vidjet ćeš svoje strahove i svoja nadanja. Vidjet ćeš onog žednog ljubavi.  Oko pogledu srca smeta. A unutra se jasnije vidi.  Ne traži me očima, tu me nema. To je neko lice, to je neko tijelo, to je neka forma koju oko vidi. To nisam ja. Zažmiri i tamo ćeš me naći ispod strahova i nadanja na stabljici od trnja. Tamo gdje slika prestaje počinje izvor ljubavi.  Tahanyk 

SMRT PRIJE ROĐENJA Odrasli imaju pravo na šutnju, previše su stranica svojih laži ispisali.  Život je samo smrt koju živimo prije rođenja, a ti vjeruješ da život je. Sve ti je ovo smjehurija.  Pod mojim jastukom su snovi što me žuljaju i koraci što trče na tobogan i vjetrovi što komponuju novi beat u mojoj glavi. I puštam ih da plešu sa mnom na ivicama ovog grada u koji sam bačena. Puštam ih da okite borove i prospu boje po livadama. I radosti puštam da zagolica žice nerava. Jer ovo je samo predulaz u kući života. Odrasli vjeruju u čuda, i da će ova smrt trajati barem stotinu godina koje grade na sitnim lažima. Djeca su tako surovo iskrena i trče za trenucima. Ja ne želim nikad odrasti kao odrasli. Ja ću kad odrastem biti dijete što skače po hodnicima i rasut ću svoje snove po livadama. Ne zatvaraj se u tamnicu odraslih, ključ izgubljen u džepu punom laži. Ovo je samo smrt koju živimo prije rođenja. Tahanyk P. S. Zato nije ni bitno što su mi čarape ljubičaste, ...

DUŠE Srećem one koji su prolazno nevrijeme ili nestalan sunčev zrak. Srećem i ne osvrćem se, neko im je nekad dodijelio tranzitnu vizu kroz moj život. Prolaze, ne ostavljaju trag. To je ono kada vi biste, ali vam je mrsko. Ponekad susretnem i one magične ljude s kojima duša razgovara i kad nisu tu. One ljude čija riječ žubori k'o svježa voda s izvora. One ljude s kojima postoji nestvarna konekcija. One ljude od kojih je duša napojena. One ljude s kojima i obična riječ ima neobična značenja. One ljude s kojima jeste i kada niste. To vam je ono kad se desi da nemate vremena, pa se jako trudite da ga nađete i ne znate kako prvi da se javite. Da li su nam se duše sastale prije nas? Ako može, molim Te, ukidanje tranzitne vize kroz moj život. Malo sam umorna da sklanjam smeće koje putnici nesmotreno razbacuju. I ako nije kakav problem, molim Te, daj mi  hotel s pet zvjezdica u ovim grudima za magične duše s kojima se popravlja i ova moja ranjena. Tahanyk 

DAJ MI LJUBAV KOJA NEĆE LIČITI NA LJUDSKU  Ljudska ljubav je šarena laža između skuta. Ljudska ljubav je posoljena strahom od gubitka i željom posjedovanja. Ljudska ljubav je k'o stomak djeteta ogladnjelog dok ptica preleti preko krova. Neću ljudske ljubavi uslovljene vještinom razvlačenja jufke. Neću ljudske ljubavi uslovljene krpom za brisanje prašine. Neću ljudske ljubavi od ovih ispraznih riječi raspršenih u vjetar. Neću ljudske ljubavi zagipsane ovisnošću svake vrste. Neću ljudske ljubavi koje variraju brže od centimetara oko struka. Neću ljudske ljubavi koje stalno se krive.  Daj mi ljubav bez prostora. Voli me ovakvu dok ispod bora kože dišem. Voli me opijenu mirisom trave i mirisom kiše. Voli me i kad od nevremena stvaram najljepše slike. Daj mi ljubav ograničenu vječnošću. Daj mi ljubav koja će otrovati otrove što teku iz rana. Daj mi ljubav koja neće ličiti na ljudsku. Tahanyk

SIVO Ima u nama nešto drsko, nešto bezobrazno. Ima u nama neki bijes što traži nemoguće. Ima u nama hiljadu lica koja se mijenjaju kao boje na semaforu pravljenom od duge. Ima to nešto prokleto ono nešto što žulja više nego loš šav na cipeli.  Užasno jasno pamtim detalje. I sjećam se pokreta, mimike i riječi. Ponekad bih i ja voljela pobjeći od one žene u meni što u ovoj koži živi i traži sve ili ništa. I voljela bih da ne mora sve biti na jest ili nije, na crno ili bijelo. Voljela bih i ja nekad da mirno plutam u svim nijansama sive kao sav normalan svijet. A onda se upale u meni svi radari i deru se na mene SIVO je. A ja sam nevješt moler i ne znam da ofarbam nijanse sive i da im udahnem koloritan život. Po crnoj lakše pišem. Kako drugima to polazi za rukom da mi je znati? Ima to nešto u nama suviše drsko. Ima to nešto s čim sam rođena, to nešto što ne da živjeti život tromim koracima. Ushiti mi dušu, igraj ruski rulet sa mojim umom i istjeraj osmijeh na kut oka, i sve...

KADA BI MI NAPISAO LJUBAVNO PISMO Znaš li da početak miriše na jorgovan? Obuzima te skoro jednako kao savršen niz slova u rečenici. Znaš, ja sam zaljubljena u melodiju riječi.  Kada bi ti meni napisao ljubavno pismo mogla bih voljeti tvoj tok misli. Kada bi to ljubavno pismo bilo u sedam slojeva značenja. Kada bi to ljubavno pismo bilo satkano od sofisticiranih sintagmi. Kada bi to ljubavno pismo bilo niz savršenih slova poput cvjetića jorgovana. Ti bio ljekovita voda za sva moja umiranja. Bio bi mehlem na ožiljcima i opekotinama. Tvoje riječi bi obrisale sve šavove mog postojanja.  Tvoje riječi bi bile slap čišćenja ove gorčine u nama. I zrak bi mirisao na jorgovan tkan od 99 cvjetića. I ti bi bio Zemzem vrelo u pijesku moje duše. Još jednom bih povjerovala da su moguća drugačija jutra. Kada bi ti meni napisao ljubavno pismo ili barem čestitku koja miriše na drugačiji početak.  Tahanyk

ELEKTRONSKA LJUBAV Bilo je vrijeme kad smo se voljeli na javi u ograničenom prostoru i ograničenom vremenu. Ovaj svijet je satkan od granica. A ja sam željela samo vječnost u ovom svijetu koji je otišao do vraga. Prešla sam na elektronsko pisanje. Manje košta, ne zauzima ograničen prostor i nema roka trajanja. Elektronsko pisanje mi liči na ljubav koju sam željela da dam i imam. Prilagođavam se savremenim trendovima. Po starom više ne ide u svijetu koji je otišao do vraga. Prelazim na elektronsku ljubav. Ljubav bez prostora i bez vremena. Dobila sam bateriološku, ali ne i bakteriološku infekciju srca. Postajem ovisnik od strujnih talasa. Tvoja sam elektronska medusa što ti usjeca ovu elektronsku ljubav u impulse na dobro čuvanim policama mozga. Zaražen si bateriološkom infekcijom mojih slova i otrov će ti postati lijek za hroničnu opstruktivnu bolest tvog života. A znaš, elektronska ljubav nema roka trajanja. Tahanyk

MOJA MOLITVA ZA OPROST  Bože, znaš da sam jadni grešnik bez balansa. Loša balerina u životnoj predstavi. Znaš da stalno tapkam između svjetla i mraka na klimavom mostu u ovoj duši. Znam, svi te mole da im oprostiš. A ja te molim da mi daš sposobnost praštanja i da me oslobodiš mene. Oni koji te mole za oprost veliki su ljudi.  A kako ja da Ti oprosta tražim kad ne mogu ja da drugom oprostim. Ja sam maleni čovjek sa preteškom torbom vlastitih utvara. Divim se rijetkima, malenim ljudima sa dušom punom ljubavi i oprosta veličine kosmosa. U mojoj duši ponekad plešu otrovi. I strašno zaboli zgrčeni želudac. Pravda i osveta postaju sinonimi, isto kao ljubav i mržnja.  Počasti me Bože svojom milošću i podari ovoj duši sposobnost oprosta. Daj mi dan u kojem ću bez stida moći zatražiti da i meni opraštaš. Amin!  Tahanyk

PET NIJANSI LUDILA  Imao je u očima pet nijansi ludila. Imao je u očima opasan let ka ponorima. Imao je u venama vrisak svemira. Imao je sve što ne treba u velikim količinama. Bio je bršljan na zidovima mojih tamnica. Bijesna oluja ljetnih popodneva. Bilo ga je malo viška u mojim nijemim snovima. Od tada sebe dijelim na prije i poslije njega. Od tada sve obične stvari imaju pet nijansi ludila. Od tada svijet vidim nekim drugim očima. Od tada sam živa u pet nijansi vremena. Žongliram od zbunjenog do munjevitog postojanja.  Tahanyk

OTROVANI POLEN  Još jedno proljeće vrijeme proždire. Još jedno proljeće u kojem ću utkati svoje oluje u tratinčice. Vjetar će ti šaputati moje ime i ječat će prozori iskasapljene boli. Sjeći će te nježne kapi kiše i rosa će ti peći oči.  A ja, ja ću nositi cvjetne podvezice na svečanosti Hadovog raja. U svaki cvijet urezat ću tvoje ime. Slova će se stopiti sa porama ove kože. I znoj će imati okus polena. Začinit ću ti čašu boljenja.  Samo za tebe napisat ću jednom tu naopaku priču o čestitim kurvama perom bezbojnog mastila. Popit ćeš slova ovog otrovanog polena koji si servirao meni.  Obrisat ću te kao što smrt briše život. Tahanyk

ZAKLETVA NOĆNIH PTICA  Budim se s prvim tragom mjeseca. Onda kad Sunce zaboravi moj kraj neba. Pjevaju vile i vilenjaci ponoći. I tu nestaju ovi morajući ljudi u nama. Tu dišemo mi nemorajući putnici po prostranstvima izbora. Svijet trči noću po šarenim izlozima smijeha i grijeha. Polažemo zakletvu noćnih ptica.  Tu dajemo časnu ponoćnu riječ  da ćemo raditi po slobodnoj volji i poštovati kodeks bez pravila. Da ćemo marljivo pjevati i plesati  i zajedno dočekivati jutra.  Da ćemo ići od cvijeta do cvijeta  i čuvati pozitivan okoliš.  Da ćemo prevenirati sve  alergijske reakcije na polen.  I da ćemo čuvati jedni druge  isve naše tajne.  A sutra će nam noć uspavati dan, do ponovnog buđenja.  Tahanyk

RAJ NA ZEMLJI, PAKAO U NAMA Gledala sam raj na zemlji i gazila potoke mlijeka. Gledala sam bespuća i udisala nemir. Hodala sam tvojim stopama po putu na kojem smo nestali.  Moje misli su pratile ritam bubnjeva u plemenskom plesu. Prizivali su kišu da te speru sa mene. Tvoj nemir se vrpoljio po ivici staze bludnika. Žuljala te vlastita krv otrovana našim dalekim blizinama. Anestezirao si me opijatima. Gledala sam raj na zemlji, a ćutjela pakao u nama. Čovjek od sebe ne može da bježi. Zapisana sam ti u kodu krvi, kao i ti meni u ćelijskim membranama. Tahanyk 

KAD BI SNOVI PRIČALI GLASNO Kad bi samo jednom moji snovi srušili zid tišine i poharali okove pristojnosti, ah! Kad bi samo jednom moji i tvoji snovi zaronili u stih taj što stoji između nas, ah! Kad bi samo jednom ovi ludi snovi pustili svoj glas, eh! Kad bih jednom skočila preko zida tvog pogleda? Kad bi samo jednom ti zakoračio iznad straha? Kad bismo samo jednom bili mi onaj san sanjan, nedosanjan! Kad bi mi samo jednom ti oprostio kasna svitanja, mili moj! Kad bih te samo jednom ja čuvala na stazi bludnih grešnika! Kad bi samo jednom oprost tekao po nama poput kiša u rana proljeća!  Kad bi glasno pričali tvoji i moji snovi  na cesti bez predrasuda! Tada bi, milo moje, svijet postao rapsodija boja u svim tonovima. Kad bi naši pusti snovi pričali  glasno svijet bi bio vrijedan umiranja.  Tahani

KILOMETRI  Ne znam na kojem smo kilometru. Ne znam ni koliko gradova sam domom zvala u zadnje vrijeme. Gume žderu asfalt. Pod više nije pod ako se ne kreće. Znam samo da sve dođe na naplatu prije ili kasnije, baš kao upotreba autoputa u Turskoj. Tahanyk