Osjecam, dakle postojim

MOJ RUMI Tražila sam po bespućima ovog svijeta učitelja kojem ću biti učitelj. Tražila sam po svim znanim i neznatnim putevima učenika kojem ću biti učenik. A čovjek, znaš, nikad ne dobije sve u onom obliku koji zamisli.  Nisam našla Medžnuna koji izgubljen luta sa slikom voljene u očima. I nije našao Lejlu koja sjedi i tugujući čeka.  Našao je onu koja traži i našla sam onog koji traži. Našao je onu koja daje i našla sam onog koji daje. Bio mi je Rumi koji ulijeva znanja poput svježeg potoka. Bila sam mu Šems od kojeg poteče njegova poezija. Postali smo 40 dimenzija ljubavi bez pravila. Rumi je pisao pjesme, a Šems je kopao po istinama.  Rumi je Šemsa naučio da umjetnost nije samo ljepota tuge i bola, a Šems je naučio Rumija da tuga najljepše inspirira. Bila sam mu Šems, bio mi je Rumi.  Tahanyk 

SEHARE BESMISLA  Penjala se stepenicama. Ne, ne onako ženski i ni nalik na gazelu. Njeni koraci su bili nekako najviše dramatični. Svaki dodir njene cipele sa novim stepenikom je u mojoj glavi slikao upitnik. Šta je to gore čemu trči? Ko je to gore koji je čeka? Već joj čujem i dah, isprekidan, ubrzan. I sitne graške znoja se skupljaju na rubu kose. Skoro da već ostaje bez daha, ali ni to lupanje srca, siguran sam da ga čuje u grlu, ne usporava njen korak ni za djelić vremena. Evo je na posljednjem stepeniku. Pogleda vrata kratko i oštro. Rekli biste prekratko, ali za takvo sječenje pogledom sasvim dovoljno dugo. Hvata šteku. Ja već umirem od radoznalosti. Zaškripaše vrata pri otvaranju, nemoćna čak i onako masivna, da se odupru odlučnom stisku. Duboko diše pokušavajući vratiti normalan ritam. Utrčavam prije nje u prostor kojem je tako trčala. Soba je bila ogromna, prostrana sa velikim staklenim portalom. I da, bila je prazna, toliko prazna od svega i od ničega. Pogledah...

LUDA GLJIVA Ili da počnem sa Džejevom "Ne znaš ti kako je normalan biti, pa poludeti." Da, zapravo sve kreće od normalnog. Pod to normalno se najčešće podrazumijeva da djelujemo u skladu sa nekakvim društvenim normama koje su smislili neki sasvim normalni ljudi za njihov pojam. I dok se mi što bi Seve rekla" kao volimo" i ja dodala dok smo "kao normalni" život je u sprintu na duge staze. I dok mi živimo "kao normalno" postajemo nenormalni. A onda kao nenormalni osuđujemo one što su zadržali makar malo zdravog razuma i odlučili da žive i zbog sebe, a ne zbog "normalnog" društva nenormalnih. I tako normalni postanu lude gljive u divljim šumama, jer su neuklopivi u "normalno" društvo nenormalnih. Lude gljive su iskoračile u svijet stvarnog življenja gdje istina ima okus kiselog mlijeka kad očekujete slatko, pa nakon nekog vremena shvatite da je okus kiselog mlijeka zapravo osvježavajući i da se slaže uz mnoga dobra jela...

JAVI SE Noću je muk, a dan je pravo pozorište uvrnutih glumaca. Nisam rođena za unaprijed napisan tekst, pa improvizujem. Šta da se radi? Svako onako kako mora. Imam seriju osmijeha od a1 do ž8 za komedije i satire. A suze, eh to već spada u domen snova. Budila sam se iz noćnih mora sa slanim tragom na obrazima dok grlim ledene jorgane. I sebe sam ljubila da otjeram utvare što se u snove uvlače. Navučem javu kao svečanu haljinu i nabacim osmijeh g7 za takve situacije, ustanem do prekidača za svjetlo. Na svjetlu sve izgleda običnije. Gledam u telefon u svaka doba noći, jer dan i noć su mi se posvađali, davno, ni sama ne znam kad. Znaš, telefoni rijetko zvone i poruke se zaglave u vibracijama svemira kad usni ovaj maleni grad. Spasavam od noći ono što se spasiti da. Malo muzike dobro dođe dok se sprema novi dan i glumci odmaraju svoja umorna tjelesa i duše za nove predstave. U novom danu ću svakako da improviziram. Javi se, zar ne čuješ ovaj tihi glas. Javi se, ta noć je za o...

RIJEČ NIŠTA Neko mi je jednom rekao da ima riječi, onih posebnih, koje zaslužuju cijela knjiga da im se napiše. I zaista, ima.  Mnoge riječi imaju više značenja. Recimo riječ umočiti, umočiš hljeb u saft neki ukusan ili mačak u boju. Pa riječ mačak kao muški rod porodice mačaka, ili kao neki zgodan lik, ili kao tajni kod za molera na telefonu, ili naučeno tepanje za stara sjećanja i još mnoga druga značenja. Ali riječ ništa je posebna. Ništa je riječ sa previše prebitnih značenja koja lebde u zraku izgovoreno prećutna. Riječ ništa je cijeli bosanski lonac emocija. Riječ ništa je razočarenje u okeanskim dubinama. Riječ ništa je autoput misli bez naziranja kraja. Riječ ništa je izgovorena laž sa bezbroj istina. Riječ ništa je izolacija, samica u koju se duša zatvorila. Riječ ništa je prvi korak kopanja tamo s druge strane svijesti. Riječ ništa je početna i krajnja tačka međuljudskih odnosa. Riječ ništa je nož kojim siječemo uže za koje se ljubav drži. Riječ ništa je niz d...

MOJ DOKTORE Ja sam, moj doktore, nekada plesala noćima. I znaš, smijeh je bio jedini smisao postojanja. A onda su mi, moj doktore, nekim čudnim linorezom napravili umjetničke slike na stomaku. Nekoliko dužih poteza nožićem, pa su ih izvezli poprečnim kraćim rezovima. A ljudi, moj doktore, imaju i neku tehniku linoreza za dušu, malo me anesteziraju, pa polako sjeckaju razne asimetrične oblike. Ali, ja sam ti, moj doktore, naučila da ustajem iz kreveta i kada rane najviše bole. Znaš kako to već ide, stisneš zube, pokupiš svoje dijelove i hajmo dalje korak po korak. Nakon svega ostane malo pijeska u bubregu i nešto bakterija, ništa što ne rješava par antibiotika. A ja bih, moj doktore, malo skijala, pa da tresnem na pozadinu, naravno mislim na snijeg, pa da mi dodaš ruku da ne ustajem sama. Ja bih, moj doktore, da me liječiš u kolibi, dok vatra plamsa u kaminu i da me počastiš smijehom od kojeg bi i pijesak iz mojih bubrega pobjegao na plažu. Ja bih, moj doktore, tvoje ruke da...