MOJ DOKTORE
Ja sam, moj doktore, nekada plesala noćima. I znaš, smijeh je bio jedini smisao postojanja.
A onda su mi, moj doktore, nekim čudnim linorezom napravili umjetničke slike na stomaku. Nekoliko dužih poteza nožićem, pa su ih izvezli poprečnim kraćim rezovima. A ljudi, moj doktore, imaju i neku tehniku linoreza za dušu, malo me anesteziraju, pa polako sjeckaju razne asimetrične oblike. Ali, ja sam ti, moj doktore, naučila da ustajem iz kreveta i kada rane najviše bole. Znaš kako to već ide, stisneš zube, pokupiš svoje dijelove i hajmo dalje korak po korak. Nakon svega ostane malo pijeska u bubregu i nešto bakterija, ništa što ne rješava par antibiotika.
A ja bih, moj doktore, malo skijala, pa da tresnem na pozadinu, naravno mislim na snijeg, pa da mi dodaš ruku da ne ustajem sama. Ja bih, moj doktore, da me liječiš u kolibi, dok vatra plamsa u kaminu i da me počastiš smijehom od kojeg bi i pijesak iz mojih bubrega pobjegao na plažu. Ja bih, moj doktore, tvoje ruke da me sakupe, eto makar jednom, da ne moram sve sama.
Jedino što imam da ti dam doktore, to je ovo dijete u meni što nikako neće da spava.
Jedino što imam da ti dam doktore, to je ovo dijete u meni što nikako neće da spava.
Tahanyk
Primjedbe
Objavi komentar