Osjecam, dakle postojim

Često sam sa svojim pričama što lebde na oblacima. Razgovaram sa ovim prijateljima, nenapisanim likovima sljedećeg romana. Pokušavam otkriti ko su. Koja im je omiljena boja? Šta vole da jedu? Koga im duša voli? S kim žive, a za kim pate? Čije ime dozivaju u snu? Ponekad im spremam večeru na siniji od oblaka. Smijemo se skupa i plačemo. Odlučujemo koji je najbolji momenat propadanja i ponovnog ustajanja. Razmatramo da li bi radije živjeli u agoniji boli slabog intenziteta ili bi otišli Gospodaru kad su najbolji pa kad i najviše boli. Ili bi se možda okrenuli novom sutra čija doza nepoznatog budi znatiželju. Lahko i lijepo je biti sam sa svima koji žive u tebi. Najteže je biti sam s nekim. Tahanyk

Oko nije,  a iza njega se krije.  Voda nije,  u korito se teško svije.  Zemlja nije,  tu privremeno bdije. Vatra nije,  ne uništava već zrije.  Mirna nije,  sa nefsom se bije.  Vjetar možda je,  jer dahom živa je. Pamuk možda je,  jer mehka je. Čelik možda je,  Jer čvrsta je. Nebo možda je,  Jer nepregledna je. Mreža možda je,  Jer pamti sve. Ne znam kako izgleda duša. Liči na nevidljive nizove jedinica i nula koje se pretvaraju u tekst i slike. Ili bakterije koji održavaju sisteme daleko ispod osjetljivosti naših čula. Znam samo da boli i da voli. Znam da rane molitva joj šiva. Trombociti su joj sačinjeni od zahvala pomoću koje srasta. Znam da tijesno joj je u koži ovoj. Ona zna da je najmanji zajednički nazivnik linearnog vremena, sad, koje najkraće traje. Onom vječnom uspješna se raduje. Manje uspješna strepi od tog puta. Znam da kroti tajne spoja prolaznog gosta i vječnog dosta.  Molim ovo tijelo da je sluša ...

Laktovi na stolovima. Zveči nervozno sat što se okreće oko tvog ručnog zgloba. Lice bez ekpresije čuva tajnu koridora. Kucam na vrata impresije. Podižeš obrvu, onu sa tačkom bez upitnika. Saplićem se na rubove tvojih trepavica.  Sa ruba pogleda otkotrlja mi se iskra na rub stola. Ispod tvoje obrve žeravica se pojavi. Dohvati grimizni list i zašušti u njemu. Zapucketa stidan plamičak u podnožju. Dahom dohvati izrezbarenu koru. Zapucketa prva grana. Žeravica sebe u drhtaju našla. Huk vatre obujmi zveket stabla. Gudalo sječe grane za oktavu više. Puca ih i lomi k'o da su od stakla. Do daha teško žeravica stiže. Zatrese se nebo ponad stabla. Munja prekri oči vezicom od svile. Vjetar šapuće preglasno tiho: Bježi vatro u tebi se sričem. Tvoje skladam priče. U tebi prestajem da nestajem.  Plamen iz drveta pepeo stvara. Nikad ništa na ovom svijetu ne nestaje. Promjena je krvotok opstanka. Tvoj sat se presijava na staklu mojih naočala. Tahanyk

Na rubu oblaka što talasa sjene mjesec se njiše. I miriše. Na nostalgične kiše po sarajevskim kaldrmama. U vrhu ćutim tonove narandžine kore. Uvlačiš se u moje pore. Mudrac stari šalje mi tvoje tratinčice okupane mirisom svježe pokošene trave. Po kojoj trčiš bosa. Zabada mi iglice smreke u dušu k'o čavle. Po uzglavlju prosipa cvijet divlje nane na koju ti miriše kosa. Dodaje mi tvoju oporu aromu lovora sa notom ljutog bibera. Obujmio te plaštom ljiljana meni na dar. Mjeseče zar malo je meni ova žar? Što popila bi otrov k'o da je nektar života. Noćas mjesec miriše na sve tvoje pitome i divlje note, tiho, sasvim tiho da jastuk ne čuje. Tahanyk

Ademovoj jabučici su tijesne riječi na fluidnoj podlozi digitalnog papira. Bilo ti steže dah. Pritisak u ruci ostavlja pregrub trag na vlažnom platnu. Pogled ti odsutan u nedosanjan san. Mašti je korijen neposluh.  Vreo vjetar ti golica vrat. Kist se znoji u ruci. U tvom pogledu isparavam kap po kap. Grčevito me kondenzuješ u oblak sa punjenjem od čokolade. Daješ mu štih eukaliptusa za osvježenje. Nekoliko poteza s tonom rustikalnih iglica crnog bora po dnu od vlastite sjene. Sve začiniš sa nekoliko kapi slatko-ljutkastog soka limete.  Vlažan kist ti pregrize oblak. Stežeš me da ne nestanem. Ja ti lijeno curim niz prste, poput jesenje kiše. Nutrina moja od tečne čokolade sa pijeskom cimeta se sporo razljeva. Za vene ti se lijepim. Cimet ti peče ademovu jabučicu. Sporo gutaš svoj neposluh u kojem si zasadio maštu sa ukusom oblaka. Tahanyk

Ponekad  pita:  Voliš li me?, uvijek  odgovara: Ponekad! Ona se uvijek ljuti na ponekad. On se uvijek smije na njenu ljutnju.  Pita svaki put: Kako ponekad? Ili voliš ili ne voliš? Nema ljubavi na možda i ponekad. Uvijek isto odgovori: Ponekad te volim puno, a ponekad više od toga. I onda je naučila da uvijek voli ponekad. Tahanyk

Nikad ti Sarajevo nije bilo veliki grad. Uski sokaci  a i glavne ceste nisu se imale gdje razmahati ukliještene između brda. Mjesto za sa ljudima i mjesto iz kojeg se lahko izmaći kad dosegneš gornji limit svojih socijalnih kapaciteta. U ovom gradu svaka mahala i svaki haustor ima sjajnog obavještajca. Nikad se ne ističu mnogo i zaodjenuti su pričom da vladaju nevažnim podacima. Znaju oni i šta je kome za večeru na stolu, i koju školu su djeca upisala i kako se ponašaju, tuđa uglavnom. Dovoljno podataka da se prekrije drugi nivo podataka iz dobro razgranate mreže koja uvijek dosegne kako zainteresiranu tako i nezainteresiranu javnost. I to bez digitalnih tehnologija. U svijetu društvenih mreža je svakako hiperestetizacija života. A ova mreža obavještajaca zna ono što nije na slikama, zna ko je fotograf kojeg nema ni u odrazu na staklima naočala, zna i tačnu lokaciju skrivenu kadrom izbliza, zna ono što nije na papirima, zna ono što se pomno skriva i od ukućana. Sarajevo ti je uvije...

Svaki jastučić zaleđen na svom mjestu. Na drvenim policama prašina pobjegla od dosade. Na tv-u beskonačna sapunica, hrana za deluzije. Zavjese uštirkane kao otrovani mišići čela botoksom. Ulašten laminat odiše hladnoćom. Preskačeš počešljane rese ćilima. Crveni dezen namještaja neukusan kao neposoljena riža. Pamuk ti žulja kožu i kost. A kapi spuštene na tvoj limeni krov šapuću moje ime. Sivi golubovi Sarajeva skrili se u tvoje tmine ispod prozora. Mače ti mnjauče, znaš da ga gladnog i pokislog ne bih ostavila. Pa nećeš ni ti. Spotičeš se na svaku svoju rečenicu mojim očima. I naruži jednog tebe onaj drugi ti što sam ti ga u umu zapisala. Voliš šuškanje ćilima od razbacanih papira umjetnika dok ideje porađa i  miriše na duhan. Snatriš na javi šator na travi i udoban ležaj od suhog lišća. Gorka kafa ti slatka bez šećera, a slatka nikad gorča sa osmijehom otrovanim od botoksa. Tahanyk