Život otrovan od botoksa




Svaki jastučić zaleđen na svom mjestu. Na drvenim policama prašina pobjegla od dosade. Na tv-u beskonačna sapunica, hrana za deluzije. Zavjese uštirkane kao otrovani mišići čela botoksom. Ulašten laminat odiše hladnoćom. Preskačeš počešljane rese ćilima. Crveni dezen namještaja neukusan kao neposoljena riža. Pamuk ti žulja kožu i kost.

A kapi spuštene na tvoj limeni krov šapuću moje ime. Sivi golubovi Sarajeva skrili se u tvoje tmine ispod prozora. Mače ti mnjauče, znaš da ga gladnog i pokislog ne bih ostavila. Pa nećeš ni ti. Spotičeš se na svaku svoju rečenicu mojim očima. I naruži jednog tebe onaj drugi ti što sam ti ga u umu zapisala. Voliš šuškanje ćilima od razbacanih papira umjetnika dok ideje porađa i  miriše na duhan. Snatriš na javi šator na travi i udoban ležaj od suhog lišća.

Gorka kafa ti slatka bez šećera, a slatka nikad gorča sa osmijehom otrovanim od botoksa.
Tahanyk




Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

ČOVJEK KAO SOCIJALNO BIĆE

Tajna