Sindrom zvani "mašallah"

 

Ima neka čar u tome piti kahvu sam. Zapališ jednu, ma sve je zlo u cigaretama. To ćemo pojasniti u drugom tekstu. I da se vratim na priču! Tako lijepo zapališ cigaretu, naručiš espresso, duži, jer kahva se ovdje ne pije za s' nogu, to se ćejfi. A uslov za ćejf je vrijeme, nikad to nisu bile pare. Posmatraš malo, oslušneš. Svud okolo se čuje mašallah " Mašallah, kako slatka beba.", "Mašallah, nek se hairli oženio.", "Mašallah, baš ti je vrijedna kćer, a mašallah i lijepa i pametna." 

A oko tebe mnoštvo naštimanih, gotovo ljubaznih osmijeha. Malo su im kiseli krajevi oko ruba usana, svukli se blago naniže k'o poslije muške dunje, opore ili svježe aronije, za one koji svježu dunju nikad nisu ukrali iz bašče, a aroniju vam je sigurno nana jela - što bi rekao moj drug. Oči od nazor smijanja i ono muke od tuđeg dobra stale u liniju umjesto očiju, tanju nego ćiza kokaina bogatih klošara. Svako guta svoju muku i šapatom komentariše prevrčući očima čim odmakne dva koraka. Toliko umješno se koristi to "mašallah" da bi nemarnog posmatrača uspjelo i zavarati.

Istini za volju tek rođene bebe su uglavnom asimetrične i nesrazmjerne, jer mora tako biti, glava je najveća. Lijepe su i slatke samo ako su vam od nekog baš bliskog i dragog. Tek tada ne vidite umazane obraze od bljuckanja, ne osjetite miris ustajalog mlijeka, a plač vam nije smetnja u kafiću. Inače ljudi nisu tu da bi slušali kako se vaše dijete dere, niti da slušaju tepanja koja su iskrivljeni govor koji im para uši i uglavnom preglasna za okolinu. Ljudi inače plate svoju kahvu i sjednu da se odmore, a ne da ih ostali gosti maltretiraju po bilo kom osnovu. Uspjesi vaše djece ne zanimaju nikoga, a posebno ne ljude koji nemaju djecu, niti one koji imaju odraslu djecu, niti one čina su djeca neuspješna u nekom polju. A i vaša su neuspješna u nečemu, samo taj dio ne spominjete. Što bi moja drugarica rekla "Mogli su mi ispasti i bolji, al' su moji pa ih moram voljeti!" Ovo je možda jedina istina koju sam čula da je neko izgovorio o vlastitoj djeci. Inače, radi društveno-kulturnog besmisla vam neće reći da vam se dijete "peči" ili puno mlatara rukama dok govori, ili da je neukusno obučeno, ili da ima govornu manu koja sagovornika iritira. Misle to, ali vam neće reći jer nije pristojno, pristojno je govoriti mašallah.

I tako smo mašallah uspjeli svesti na sindrom kojim se prekriva zavist i muka svake vrste. Mašallah nam postalo kao flaster za svu jed i žuč vlastitih života, sve ono o čemu ne možemo pričati sa nazovi prijateljima, a sami ne možemo da riješimo. Mašallah je postalo sindrom društvene norme koja nema ni smisla ni svrhe. 

A mogli smo biti toliko sretni radi tuđih uspjeha, taj dio je trebao biti čak lagan. A da ne kažem da smo trebali biti podržavajući kad su ljudi oko nas u krizama, a ne se zlu radovati. I tako nesreće ostadoše nama da bjsmo održali nazor predstave da je naš život haman oa uređen ko Švicarska, a od tuđih sreća onaj opor ukus na kraju usana i linija kroz koju ne vidite boju oka. Ljepotu mašallah pretvorismo u sindrom vlastitih muka.

Tahanyk