Osjecam, dakle postojim

Čuješ li ašik pjesmu mjeseca sa zvijezdom? Sreli su se na slici neba. Prateći uputu jedne velike riječi.  Budi! Budi na svom putu, bez žurbe. Budi na svom putu bez kašnjenja. Budi, bez straha od propuštanja. Budi, kad moraš biti, jer tako treba. Budi, iz Ljubavi kreiranja. Budi, jer drugačije nije moglo biti. Budi, jer drugačije neće biti. Budi, drhtaj u Ljepoti. Budi, dah što žubori. Budi, dašak Ljubavi Iz koje se porodi Sve što ćutiš ili zboriš  Budi, jer niti požuriti možeš,  Budi, jer niti okasniti možeš, Budi, jer niti očaj, niti tuga, Niti osmijeh, niti sreća Bivanje pomutiti neće. Budi, ašik mjesec, ako mjesec si. Budi, zvijezda što šapat sluša, ako si. Jer kome mjesec  O ljepoti zborio bi  Da zvijezfdu sreo nije Sred tamnoga neba!? Tahanyk

Bio je rat. Bio je snijeg. Brata sam vodila zubaru, tek 2 godine mlađeg od mene. Prelazili smo preko Čaršije. Pokrivala sam mu oči rukom, da ne vidi... tragove razljevenog mozga i krvi u snijegu. Sjetih se u tom momentu 18. januara 1992. Bili smo kod prijatelja i jeli piletinu i pomfrit. Na TV-u je bio prijenos za kvalifikacije Svjetskog kupa. Mladi austrijski skijaš Gernot Reinstadler je poginuo. Iza njega, na stazi je ostajao dugi trag krvi. Pamtim taj osjećaj kada mi je piletina stala u grlu. Dugo je nisam mogla jesti nakon toga. Pamtim osjećaj užasa i prestravljenosti. A u tom momentu  dok sam bratu čuvala oči, da um mog lijepog dječaka od 12 godina zaštitim od nasilja, nisam imala takav osjećaj užasa. Iako prijrnos nije bio na TV-u već pred mojim očima.Samo sam poželjela da ga on nikad ne doživi, ili barem ne još, barem da odgodim tu otupjelost na zlo. A malo je to, nasilje nikoga u Sarajevu nije zaobišlo. Valjda je tada počelo umiranje srca za sva zla koja čovjek čovjeku može...

(Ako je iko naslikao anatomiju bivanja to je bila Frida Kahlo) Dug je ovaj život, toliko dug da posmatrane obrasce mogu razvrstati u dvije osnovne kategorije: oštećeni i autentični. Srela sam iznimno poslovno ostvarene ljude. Skupih vozila, telefona i stambenih prostora. Neki su imali više sreće nego pameti. Čak pojedini od njih su intelektualno superiorni u nekoj ograničenoj oblasti kojom se bave. Često obitavaju u zabludi da je superiornost jedne oblasti podložna razljevanju na druge oblasti. Neki od njih čak imaju i određenu razinu integriteta, ali im nedostaje integracija svih dimenzija ličnosti. Među njima sam srela najviše praznih bivanja koja, kada ih amputirate od titula, odijela i drugih materijalnih manifestacija uspjeha, ostaju ništa, prazne duše.  Srela sam i one, rekla bih, sasvim prosječne u konzumerističkoj filozofiji života. Mnogi od njih su integrirali hedonizam kao krajnji postulat bivanja i nisu ga nikad nadišli. Život na liniji hedonizma, za prosjek je to sitna...

Rekli su uči, i otkako  skontah šta to znači postadoh vječiti student. I tako evo dane provodim u bašči, pa ko misli da je povrće skupo nek uzme motiku u ruke, promijeni se percepcija. Lekcije iz poljoprivrede: 1. Poljoprivreda me naučila da korov raste brže i agresivnije bez obzira na vremenske uslove od biljaka koje želimo uzgojiti. Tako i loša misao ako se javi najbolje je odmah iščupati, da ona lijepa može rasti. 2  Što duže korov ostane sve ga se teže riješiti. Ako loše misli ne izbaciš u vakat, pa to zaposjedne dušu k'o podbjel usjev blitve. 3. Kultivisanje poljoprivredne kulture je težak posao, to moraš da čistiš stalno, okopavaš, radiš, izgoriš na suncu. Tako i ona lijepa misao traži stalni rad. Kad je loša obuzme valja je iskorijeniti, a to znači istrpiti žuljeve, pokidanu kožu, upalu mišića koje niste ni znali da imate, žeđ i znoj, opekotine. U svakom slučaju razne vrste bola.  4. Ono oko čega ste se trudili bolje raste od drugog, ali je šteta nastala u drugim d...

Znaš li kako je teško stajati onima što su naučili ići i kad dah zastane? Znaš li kako je teško gledati u mrtve ljude što hode onima kojima je linija horizonta tek početak putovanja? Znaš li kako je teško onima što im estetika nije stvar oka već umjetnost duše? Znaš, tamo iza horizonta Sunce se smije. Tamo su bivanja bez fasada. Po pučinama vibriraju note tinte. Tamo su vjetrovi što zovu tvoje ime.  I trnje je nekad čekalo plodove sočne kupine. I ruže su mirisale poslije kiše. I dan se izlio iz mraka. Sve neprekidno šapuće estetiku iščekivanja. Tahanyk

Dragi prijatelju, Rekao si mi da slučajnosti ne postoje. Znao si kad plačem i kad se radujem, a da riječ nisam rekla. Nastavljao si stihove pjesama koje bih počinjala. Znao si me nasmijati kad su sarajevske kiše padale. Znao si me gurnuti u nutrinu bića da nađem tamo zaboravljenu sebe. Probudio si ono dijete u meni godinama zatrpano društvenim konvencijama u kojima istina nije dobrodošao gost. Učio si me da su putevi važniji od destinacija. Da se rezultati ne broje bodovima već unutarnjom promjenom koja je povratak autentičnosti. Učio si me da svaki pad je sreća, jer kako bismo naučili ustajati da nismo padali. Učio si me da nedaća je sreća. Učio si me da za vlastitu istinu vrijedi živjeti. Učio si me da čovjek sve što je do njega treba uraditi, pa šta bude. Učio si me da je tuga topli jorgan prije buđenja. Učio si me da ovladavnje sobom nije put bez trnja i da se trnju radujem. I da onima sviknutim na hod po rubu i graktanje vrana može podići adrenalin kao i brza vožnja. Priznajem to ...