Osjecam, dakle postojim

Jeste li kad vozili vratničkim mahalama kombi? Ako jeste ond aznate kako veliko vozilo se cijedi kroz minijaturne mahale.  Jeste li kad vozili automobil s puno konja kroz gužvu? Ako jeste, onda znate kako oštar odziv automobila na gas se davi u režimu stani-kreni?  Jeste li nekad pokušali stepenicama izaći na 10 sprat s nekim ko može samo do prvog podesta? Onda znate kako je ostati nisko spram onoga što možete dosegnuti.  Jeste li nekad pokušali posaditi sjeme u asfalt? Onda znate kako je nemoguće da biljka razvije jak korijen čak i ako nekim slučajem nikne. Jeste li kad pokušali podijeliti svoja razmatranja o poimanju vremena s nekim koga interesuje samo šta mu ručaju komšije? Onda znate kako je  nemoguće u pun um koještarije ubaciti misao o vječnosti. Jeste li pokušali u fildžan usuti litar vode? Onda znate kako izgleda mala poplava. Često nije problem u onome što jeste, već s kim i gdje to vaše "jeste" ne može da teče. Ne, niste krivi vi što su vam kapaciteti veli...

I zvadiš činjenice, postaviš varijable, procijeniš kvalitet i kvantitet sadržaja. Koristiš one društvenjacima nerazumljive testove čudnih naziva. Rezultat je goli prosjek koji ne odgovara nijednoj stvarnosti. Izvadiš tendencije, šta bi bilo kad bi bilo, u tim kontrolisanim i izolovanim uslovima posmatranim kroz jedan objektiv. I tu završava logika ili realno sagledavanje s nerealnim rezultatima. Imaju mjesta tamo, daleko. Iza smrti logike, protežu se nijanse okeana, tik do beskraja. Jedan udah koji cijepa papirne lance uma. Jedan drhtaj od kojeg si kocka šećera u fildžanu vrele kahve. Jedna pora mahmurna od miska. Odsutnost od sutra! Od vjerovatnoće! Od sigurnosti! Svakako je umiranje cijena življenja. Smrt logike porađa plavičaste snove sa zrelim višnjama. Cijedi čokoladu s reskim prizvukom mentola. Ono unutarnje za logiku ne pita, sve najljepše o mrtvima.  Tahanyk

Bože, oprosti nam, ubili smo žive jezicima svojim. Ubili smo pravilima bez smisla svaku iskru radosti i nade svojstvene ljudskom biću. Ubili smo okovima straha svaku pomisao na Ljubav. Baveći se alkoholom i kockom zaboravismo na trač i prebiranje po tuđim životima. Baveći se lošim zaboravili smo na dobro. Baglame natežemo da se u Tvoje petljamo ubjeđujući sebe i druge da su zatvorena vrata Tvog oprosta. Baveći se formom udavili smo suštinu postojanja. I svi znamo šta je u tuđim dušama, a tvoj rob Muhammed nije nikad zašao u Tvoju ingerenciju, a to duša je. Odglumismo saobraćajce za Džennet i Džehennem, i o sebe se teško ogriješismo, druge na stranputicu odvedosmo iz svog poluznanja. Jezicima svojim. Oprosti nam, jer nam jezici najveću laž izgovaraju i to na Tebe Bože, kad se petljamo u Tvoja obećanja.  Mučnina mi je od glume moralnih vertikala, pa samo bih da priznam da sam grješnik u vječnoj žudnji za Tvojom ljubavi. Da sam nadalac koji svoje i tuđe nedostatnosti pokriva jer znam ...

Molim da ne čitaju tinejdžeri svih dobnih skupina. Nikad više konekcija kolegijalnih  profesionalnih, saradničkih, prijateljskih i ljubavnih. Granice su razmazane kao pekmez po dnu tanjira. Tako ne znamo ni kad smo prijatelji, ni kad smo ljubavnici. Ghosting, breadcrumbing i blocking su dostupni izbori za nesposobnost (samo)suočavanja. Status veze, najprecizniji je komplikovano. U prijevodu znači: Samo što nisam, al ne znam da li sam! I ratove i ljubav online vodimo. Performans u digitalnoj drami likvidnih činova. Od ljubavnih igara, prioritet ima svetost javnog profila i šifre na telefonima. Vruće riječi ispadaju iz AI-ja. Ko će fakat čitati Ćatića ili Jesenjina!  Prsti strastveno miluju tastature. Razmjenjujemo piksele k'o hormone. Razmaženi visokom rezolucijom bez feromona. Digitalna impotencija generacije koja ima pristup svemu, a nema dodira ni sa čim. I dobili smo status aktivan bez prisustva, ljubav bez ljubavi, konekciju bez veze, poroznost granica bez pora. Dodajmo to...

Lorca već odavno nije sarajevska furka. Pripada vremenu borbe protiv fašizma, a danas se živi samofašizam. Pod njim podrazumijevam totalitarno nasilje raznovrsnih "kulturnih" alata na koje smo dobrovoljno pristali, krenuvši od influensa glupostima do dobro unovčenih životnih stilova. Al svejedno furka je furka, a furka je uvijek manje-više masovna. Upravo zbog furke nam uspješno prodaju "zdrav" životni stil. Kupujemo "zdravu" hranu u nadi skinemo 500 gr sala, pa unesemo 600 zdravih kalorija u jednoj pločici  neke "zdrave" slastice. Jer ko će računati, matematika je odavno postala apstraktan predmet, sudeći po primjeni  izračunavanja statike zgrada, kreacijama kružnih tokova i slično. Teratana, naravno! Žene je uz kahvu komentarišu "gore roki, dole smoki". Rad na zemlji i kosidba, krečenje, nosanje ormara nije furka, to ni slučajno, jer mogla bi se i upala mišića zaraditi. Kad odmaraš lezi, jer cijeli dan si sjedio, nećeš se valjda šetn...

  Ima neka čar u tome piti kahvu sam. Zapališ jednu, ma sve je zlo u cigaretama. To ćemo pojasniti u drugom tekstu. I da se vratim na priču! Tako lijepo zapališ cigaretu, naručiš espresso, duži, jer kahva se ovdje ne pije za s' nogu, to se ćejfi. A uslov za ćejf je vrijeme, nikad to nisu bile pare. Posmatraš malo, oslušneš. Svud okolo se čuje mašallah " Mašallah, kako slatka beba.", "Mašallah, nek se hairli oženio.", "Mašallah, baš ti je vrijedna kćer, a mašallah i lijepa i pametna."  A oko tebe mnoštvo naštimanih, gotovo ljubaznih osmijeha. Malo su im kiseli krajevi oko ruba usana, svukli se blago naniže k'o poslije muške dunje, opore ili svježe aronije, za one koji svježu dunju nikad nisu ukrali iz bašče, a aroniju vam je sigurno nana jela - što bi rekao moj drug. Oči od nazor smijanja i ono muke od tuđeg dobra stale u liniju umjesto očiju, tanju nego ćiza kokaina bogatih klošara. Svako guta svoju muku i šapatom komentariše prevrčući očima čim o...

  Sarajevske kafe definira inshallah, kao stanje neodređenost. "Sutra, inshallah.", "Bit će to dobro, inshallah.", "Hoćemo, inshallah." Futur je imenica muškog roda, sa sasvim jednostavnim komplikacijom koja dolazi iz konotacije neizvjesnosti. Hrani onaj sarajevski poriv za preživljavanjem opasnosti što nosimo iz rata. Svikli na višak adrenalina, ta to je prirodno stanje. Njegov normalan nivo je nedostatak kolanja životne energije. Transponovali smo opasnost u intenzitet. Opečemo se na mlaku temperaturu, bez ukusa, bez mirisa, bez boje. Preživljavati haose za nas znači osjećati se živim. Haosi nas ne umaraju, oni su egzistencijalna potreba. Preživjeti do smrti ipak je najviše umijeće. Zato razumijemo futur, trčanje pod salvom metaka i granata, s neizvjesnošću rezultata. Ispadne često neriješeno, pa igramo produžetke. Strah je mutirao u sreću uzrokovanu tenzijom, a ona ima svoje zakone trajanja i produžavanja. Futur u ovom gradu nije tek glagolsko vrijeme, ...

Drijemežu na samoiluziji nedostaje tenzija. Nema tenzije, nema rasta. Urezivanje u kožu je neizbježnost autentičnosti, a um je generator samovaranja.  Arhetipski susreti su zona visokog napona. Na vratima bi pisalo "Zabranjen pristup neovlaštenima". Visoki napon je opasan. Opasnost je zavodljiv ples kao igra svjetla na vodi, ogledalo u drugim očima. Susret dva Titana je uljana boje na kistu u tegli rastvarača. Preživljavaju oni svučeni do eritrocita u venama. U predavanjima bez zareza su skrivena rastakanja samoiluzija. Dolazak do svjetla ne bi bio moguć bez mraka. O ne, nikad erozija nije izvana! Tahanyk

Čuješ li ašik pjesmu mjeseca sa zvijezdom? Sreli su se na slici neba. Prateći uputu jedne velike riječi.  Budi! Budi na svom putu, bez žurbe. Budi na svom putu bez kašnjenja. Budi, bez straha od propuštanja. Budi, kad moraš biti, jer tako treba. Budi, iz Ljubavi kreiranja. Budi, jer drugačije nije moglo biti. Budi, jer drugačije neće biti. Budi, drhtaj u Ljepoti. Budi, dah što žubori. Budi, dašak Ljubavi Iz koje se porodi Sve što ćutiš ili zboriš  Budi, jer niti požuriti možeš,  Budi, jer niti okasniti možeš, Budi, jer niti očaj, niti tuga, Niti osmijeh, niti sreća Bivanje pomutiti neće. Budi, ašik mjesec, ako mjesec si. Budi, zvijezda što šapat sluša, ako si. Jer kome mjesec  O ljepoti zborio bi  Da zvijezfdu sreo nije Sred tamnoga neba!? Tahanyk

Bio je rat. Bio je snijeg. Brata sam vodila zubaru, tek 2 godine mlađeg od mene. Prelazili smo preko Čaršije. Pokrivala sam mu oči rukom, da ne vidi... tragove razljevenog mozga i krvi u snijegu. Sjetih se u tom momentu 18. januara 1992. Bili smo kod prijatelja i jeli piletinu i pomfrit. Na TV-u je bio prijenos za kvalifikacije Svjetskog kupa. Mladi austrijski skijaš Gernot Reinstadler je poginuo. Iza njega, na stazi je ostajao dugi trag krvi. Pamtim taj osjećaj kada mi je piletina stala u grlu. Dugo je nisam mogla jesti nakon toga. Pamtim osjećaj užasa i prestravljenosti. A u tom momentu  dok sam bratu čuvala oči, da um mog lijepog dječaka od 12 godina zaštitim od nasilja, nisam imala takav osjećaj užasa. Iako prijrnos nije bio na TV-u već pred mojim očima.Samo sam poželjela da ga on nikad ne doživi, ili barem ne još, barem da odgodim tu otupjelost na zlo. A malo je to, nasilje nikoga u Sarajevu nije zaobišlo. Valjda je tada počelo umiranje srca za sva zla koja čovjek čovjeku može...

(Ako je iko naslikao anatomiju bivanja to je bila Frida Kahlo) Dug je ovaj život, toliko dug da posmatrane obrasce mogu razvrstati u dvije osnovne kategorije: oštećeni i autentični. Srela sam iznimno poslovno ostvarene ljude. Skupih vozila, telefona i stambenih prostora. Neki su imali više sreće nego pameti. Čak pojedini od njih su intelektualno superiorni u nekoj ograničenoj oblasti kojom se bave. Često obitavaju u zabludi da je superiornost jedne oblasti podložna razljevanju na druge oblasti. Neki od njih čak imaju i određenu razinu integriteta, ali im nedostaje integracija svih dimenzija ličnosti. Među njima sam srela najviše praznih bivanja koja, kada ih amputirate od titula, odijela i drugih materijalnih manifestacija uspjeha, ostaju ništa, prazne duše.  Srela sam i one, rekla bih, sasvim prosječne u konzumerističkoj filozofiji života. Mnogi od njih su integrirali hedonizam kao krajnji postulat bivanja i nisu ga nikad nadišli. Život na liniji hedonizma, za prosjek je to sitna...

Rekli su uči, i otkako  skontah šta to znači postadoh vječiti student. I tako evo dane provodim u bašči, pa ko misli da je povrće skupo nek uzme motiku u ruke, promijeni se percepcija. Lekcije iz poljoprivrede: 1. Poljoprivreda me naučila da korov raste brže i agresivnije bez obzira na vremenske uslove od biljaka koje želimo uzgojiti. Tako i loša misao ako se javi najbolje je odmah iščupati, da ona lijepa može rasti. 2  Što duže korov ostane sve ga se teže riješiti. Ako loše misli ne izbaciš u vakat, pa to zaposjedne dušu k'o podbjel usjev blitve. 3. Kultivisanje poljoprivredne kulture je težak posao, to moraš da čistiš stalno, okopavaš, radiš, izgoriš na suncu. Tako i ona lijepa misao traži stalni rad. Kad je loša obuzme valja je iskorijeniti, a to znači istrpiti žuljeve, pokidanu kožu, upalu mišića koje niste ni znali da imate, žeđ i znoj, opekotine. U svakom slučaju razne vrste bola.  4. Ono oko čega ste se trudili bolje raste od drugog, ali je šteta nastala u drugim d...

Znaš li kako je teško stajati onima što su naučili ići i kad dah zastane? Znaš li kako je teško gledati u mrtve ljude što hode onima kojima je linija horizonta tek početak putovanja? Znaš li kako je teško onima što im estetika nije stvar oka već umjetnost duše? Znaš, tamo iza horizonta Sunce se smije. Tamo su bivanja bez fasada. Po pučinama vibriraju note tinte. Tamo su vjetrovi što zovu tvoje ime.  I trnje je nekad čekalo plodove sočne kupine. I ruže su mirisale poslije kiše. I dan se izlio iz mraka. Sve neprekidno šapuće estetiku iščekivanja. Tahanyk

Dragi prijatelju, Rekao si mi da slučajnosti ne postoje. Znao si kad plačem i kad se radujem, a da riječ nisam rekla. Nastavljao si stihove pjesama koje bih počinjala. Znao si me nasmijati kad su sarajevske kiše padale. Znao si me gurnuti u nutrinu bića da nađem tamo zaboravljenu sebe. Probudio si ono dijete u meni godinama zatrpano društvenim konvencijama u kojima istina nije dobrodošao gost. Učio si me da su putevi važniji od destinacija. Da se rezultati ne broje bodovima već unutarnjom promjenom koja je povratak autentičnosti. Učio si me da svaki pad je sreća, jer kako bismo naučili ustajati da nismo padali. Učio si me da nedaća je sreća. Učio si me da za vlastitu istinu vrijedi živjeti. Učio si me da čovjek sve što je do njega treba uraditi, pa šta bude. Učio si me da je tuga topli jorgan prije buđenja. Učio si me da ovladavnje sobom nije put bez trnja i da se trnju radujem. I da onima sviknutim na hod po rubu i graktanje vrana može podići adrenalin kao i brza vožnja. Priznajem to ...

Sipamo jednostavno riječi, u kompleksnost njihovog postojanja van jezika. Kreiramo mentalne mape obojene pogrešnim bojama.  Koristimo riječ borba, konotiramo stradanje, rat, sukob dvaju strana s različitim interesima, čak i kada govorimo o nutrini čovjeka. "Unutrašnja borba", kreira destrukcije koje vodimo unutar bića i time se automilitarizujemo.  Kako se uopće čovjek koji sam ulazi u rat može pomiriti sa sobom? Ima li kakva međunarodna organizacija da posreduje za periode samoprimirja? Pregovori valjda, u kontinuiranom samopokretanju ratova. Ponašamo se kao ovisnici o sukobu sa sobom, pa i sa cijelim svijetom. Rekreativni ovisnici nesvjesni potrebe za krvlju vlastitom. Pogrešno korištenje riječi rezultira pogrešnim mentalnim mapama i nemirom. Nazovimo te procese integracija ličnosti, pa pregovarajmo kako da ih složimo. Integracija i slaganje dijelova vode konotativno do izgradnje i nadogradnje. A ratovi i borbe do destrukcije. Tako naopako uzimamo jezik van jezika pa ga vra...