Osjecam, dakle postojim

Jeste li kad vozili vratničkim mahalama kombi? Ako jeste ond aznate kako veliko vozilo se cijedi kroz minijaturne mahale.  Jeste li kad vozili automobil s puno konja kroz gužvu? Ako jeste, onda znate kako oštar odziv automobila na gas se davi u režimu stani-kreni?  Jeste li nekad pokušali stepenicama izaći na 10 sprat s nekim ko može samo do prvog podesta? Onda znate kako je ostati nisko spram onoga što možete dosegnuti.  Jeste li nekad pokušali posaditi sjeme u asfalt? Onda znate kako je nemoguće da biljka razvije jak korijen čak i ako nekim slučajem nikne. Jeste li kad pokušali podijeliti svoja razmatranja o poimanju vremena s nekim koga interesuje samo šta mu ručaju komšije? Onda znate kako je  nemoguće u pun um koještarije ubaciti misao o vječnosti. Jeste li pokušali u fildžan usuti litar vode? Onda znate kako izgleda mala poplava. Često nije problem u onome što jeste, već s kim i gdje to vaše "jeste" ne može da teče. Ne, niste krivi vi što su vam kapaciteti veli...

I zvadiš činjenice, postaviš varijable, procijeniš kvalitet i kvantitet sadržaja. Koristiš one društvenjacima nerazumljive testove čudnih naziva. Rezultat je goli prosjek koji ne odgovara nijednoj stvarnosti. Izvadiš tendencije, šta bi bilo kad bi bilo, u tim kontrolisanim i izolovanim uslovima posmatranim kroz jedan objektiv. I tu završava logika ili realno sagledavanje s nerealnim rezultatima. Imaju mjesta tamo, daleko. Iza smrti logike, protežu se nijanse okeana, tik do beskraja. Jedan udah koji cijepa papirne lance uma. Jedan drhtaj od kojeg si kocka šećera u fildžanu vrele kahve. Jedna pora mahmurna od miska. Odsutnost od sutra! Od vjerovatnoće! Od sigurnosti! Svakako je umiranje cijena življenja. Smrt logike porađa plavičaste snove sa zrelim višnjama. Cijedi čokoladu s reskim prizvukom mentola. Ono unutarnje za logiku ne pita, sve najljepše o mrtvima.  Tahanyk

Bože, oprosti nam, ubili smo žive jezicima svojim. Ubili smo pravilima bez smisla svaku iskru radosti i nade svojstvene ljudskom biću. Ubili smo okovima straha svaku pomisao na Ljubav. Baveći se alkoholom i kockom zaboravismo na trač i prebiranje po tuđim životima. Baveći se lošim zaboravili smo na dobro. Baglame natežemo da se u Tvoje petljamo ubjeđujući sebe i druge da su zatvorena vrata Tvog oprosta. Baveći se formom udavili smo suštinu postojanja. I svi znamo šta je u tuđim dušama, a tvoj rob Muhammed nije nikad zašao u Tvoju ingerenciju, a to duša je. Odglumismo saobraćajce za Džennet i Džehennem, i o sebe se teško ogriješismo, druge na stranputicu odvedosmo iz svog poluznanja. Jezicima svojim. Oprosti nam, jer nam jezici najveću laž izgovaraju i to na Tebe Bože, kad se petljamo u Tvoja obećanja.  Mučnina mi je od glume moralnih vertikala, pa samo bih da priznam da sam grješnik u vječnoj žudnji za Tvojom ljubavi. Da sam nadalac koji svoje i tuđe nedostatnosti pokriva jer znam ...