21. vijek ili SELFIE
"If light is in your heart, you will find your way home."
Rumi
21. VIJEK ili SELFIE
U nekom davnom vremenu, koje
pamte malo stariji medju nama, bilo je normalno da zabilježimo određeni
trenutak fotoaparatom. Ljudi su putovali zajedno, družili se u grupama, sjedili
i razgovarali, osjećali emocije drugih i obogaćivali druge svojim unutrašnjim
svijetom. Nosili smo tada fotoaparat i zamolili bi nekoga iz grupe da nas slika
ili čak nekog slučajnog prolaznika koji bi nam pomogao da zabilježimo
zajednički doživljen trenutak sa nekom osobom/ama.
„Jezik je sistem gestikulacije, gramatike, znakova, glasova,
simbola ili riječi, koji se koristi za prikaz i razmjenu koncepata (tj. za
komunikaciju), ideja, značenja i misli.“ Wikipedia.
Jezik je također promjenjiva
kategorija i prilagođava se društvu koje ga koristi. Tako je 2002. nastao izraz
„selfie“ kojim se označava autofotografija, a svoju kulminaciju izraz je dobio
2012. godine. To neminovno znači i da se naše društvo uveliko promijenilo.
Pitate li se ikad zašto je nastao taj izraz? Šta se to desilo sa ljudima, sa
komunikacijom, sa jezikom? Gdje su djeca u parku koja igraju žmire, preskaču
konopac, tuku se i mire? Gdje je žamor?
21. vijek, mogli bi ga nazvati i
vijekom otuđenosti ili vijekom selfija. Novo vrijeme u kojem je pojedinac sam
sebi dovoljan. Napredak tehnologije i proizvodnja pametnih telefona koji omogućavaju
„selfie“ je donijela socijološke devijacije. Pojedinac sam putuje, radi autofotografije,
nema potrebu za uspostavljanjem kvalitetnih društvenih kontakata koji se u novim generacijama svode na „selfie“
podijeljen na društvenoj mreži i nekolicinu natipkanih slova. Gdje je tu
stvarna komunikacija, stvarni sociološki razvoj čovjeka? Vratite se na definiciju
jezika, jezik je sistem i gestikulacije i glasova, gdje možete doživjeti nečiji
ton, stvarni trzaj sitnog mišića na licu, gdje možete osjetiti podtekst, gdje
možete doživjeti sveobuhvatno drugu osobu, naučiti je poštovati, cijeniti i
voljeti u svom njenom savršenstvu.
„Selfie“ je simptom bolesti
društva u cjelini, nesposobnosti razumijevanja ni vlastitih ni tudjih emocija,
nemogućnost empatije, razvoj ograničenog nekritičnog uma, udaljavanje od duha i
ograničavanje kompletne savršene indidvidue samo na ego. Bitnost sebe samo zbog
sebe, nekontrolisani ego, van funkcije cjelokupnog bića, bića kao pojedinca i
bića kao dijela cjeline.U konačnici, takvo poimanje sebe i samo sebe dovodi do
rušenja svih univerzalnih moralnih normi. Nema razloga da se čudimo ni
čedomorstvima, ni nasiljima u porodici, ni uvrnutim seks igrama prikazanim
javno, prihvatanje nenormalnog kao normalnog u stalnom tuširanju uma, to je djavolji ples ega na koji smo sami pristali i djecu odgajamo tako.
Da li je to zaista svijet u kojem
želite da živite? Da li se zapitate hoćete li nekad biti potrebiti? I da li će
postojati iko da vam tada pomogne? Kome ste vi pomogli ne narušavajući svoju
bitost? Koliko će leševa početi širiti smrad iza zatvorenih vrata dok se prvi
komšija sjeti da je tu neko živio? Da li ste i individua i društvo, ili ste
samo svoji? Zbog čega objave autofotografija? Da li to podsvjest ipak teži za
socijalizacijom, pa makar i ovom elektornskom oštećenom? Postajemo li emotivni
invalidi?
Primjedbe
Objavi komentar