Osjecam, dakle postojim

POSLIJE STRAHA Nekad je bio strah. Strah koji je zagađivao život. Strah koji je bio kamen na nogama davljenika, zaključana brava na vratima istine. Strah koji je bio koprena pred pogledom na slobodu življenja.  Strgala sam koprene od pjene, razvalila sam brave na vratima, kamen sam ostavila koralima na dnu okeana. Poslije straha život je počeo. U sred  zime sam skijala po rascvjetanim livadama i brala gljive po dnu borove šume. Jagode sam kušala sa najviših grana. Kestenje sam nalazila ispod zemlje. Na vrelom suncu sam pravila Snješka Bijelića i spremala Djeda Mrazu praznične poklone. Nova godina je počinjala svakog dana. Ushićena i lepršava. Darivala sam dane osmijehom, primala sam osmijehe kao najljepši poklon. Lastavice su u decembru doletjele noseći čarobno sjeme ljubavi. Posipale su šume i doline, parkove, kuće i igrališta. Poslije straha dani su počinjali ponovo i ponovo. Strast za drugačijim nadvladava vrhove najsurovijih planina. Proteže se od vrelog jezgra ...

LAJAVE KUČKE I FINE ŽENE Posmatram često ljude oko sebe. Dojmove koje ostavljaju, neki slučajno, neki namjerno. Svijet postane velika pozornica za loše kreirane filmove, malo drame i prodaje seksa.  Žene su tu neprikosnovene. Izuzetno su opterećene brojevima garderobe. Isprva sam mislila da je razlog tome što imaju komplekse viška kilograma. Međutim, pogriješila sam. Žene su izuzetno dobri strateški igrači. Žene namjerno kupuju za dva broja male košulje. Tako stalno pričaju kako im se košulje otkopčavaju na grudima, pa kao imaju problem velikih grudi i skreću pažnju na taj dio tijela. Njihov problem je u izboru veličina, a objektivni problem je u glavama. Često se uflekaju, baš tamo gdje je vidno i strateški bitno. Onda se protežu, bole ih leđa, pa im čarape smetaju, pa ih namještaju visoko ispod suknje, zabacuju noge dok ih prebacuju jednu preko druge. A tek kosa, kako užasno smeta, pa se glavom mlati tamo-vamo umjesto da se pokupi u rep. Ispadaju im stvari iz ruku i sa st...

ŠTA ZNAČI BITI FIN? Živimo u društvu u kojem su značenja pojmova ozbiljno pobrkana. Učimo pola života kako da budemo fini, a narednih pola kako da to ne budemo, jer se nije isplatilo.  A sam pojam FIN je nekog čudnog karaktera. Fin si ako ispuniš neke norme s kojima se nužno ne moraš ni slagati. Fin si ako progutaš sve kletve i psovke koje bjesomučno plešu u tvom stomaku, a ne izađu iz tebe van. Fin si ako ne kažeš jasno i glasno šta misliš. Fin si kad dozvoliš drugome da vjeruje da si idiot, tako ga nisi uvrijedio. Fin si ako imaš muža ili ženu s kojima se pred narodom toliko slažeš da prosto ličite na Snjeguljicu i princa koji su živjeli sretno do kraja života. Fin si ako suspregneš energiju svojih moždanih vijuga i svjesno zažmiriš na trpljenje koje ti oštećuje štitnjaču, hipofizu, jetru i sve druge organe koji su bitni da budeš zdrav. Fin si sve dok svijetu pokazuješ lažni osmijeh, a sam plačeš iza zatvorenih vrata wc-a. Fin si kad si serviran kao katering i ostali se po...

IZMEĐU ŽANROVA BIRAM U ovom ubrzanom svijetu, svi smo malo ovisnici o drami, ne trpimo dosadu. Kreiramo dramu ili živimo tuđu kreaciju drame. Meni je dosadio bol. Dosadila mi je patnja. Dosadilo mi je ništavilo koje patnja i bol ostavljaju iza sebe. Pero koje je pisalo moje drame sam slomila i bacila. Zapalila sam sve listove života na kojima je bila ispisana moja bol, patnja i ništavilo.  Ne pristajem na dosadu, pa sam crnu tintu draminog pera zamijenila šarenim bojama života. Slikam avanture, bojim adrenalin između straha i sreće, između pada i leta, samo onako kako meni odgovara. Ne igram uloge u trećerazrednim filmovima koje su drugi osmislili za mene. Otkazala sam sve loše majstore svjetla, jer su oni majstori tame. I sve loše scenografe i kostimografe koji stvaraju laži. Sunce i mjesec su mi majstori svjetla, scena mi je istina prirode, od kostima dosta su prirodne obline i stvarne vrline. Drame prepuštam onima koji vole iluzije. Svoj život vezem od avanture, akcije i ...

TIŠINA Lakše je šutjeti. Nikome se ne zamjeraš, ne talasaš društvene običaje, niko te dira. Šutnjom mir kupuješ. Mir, dosadan kao otrcane fraze pune nepoznatih riječi koje ne razumiju čak ni oni što ih izgovaraju. Mir dosadan kao ustajala bara puna žaba. Ali, eto, dobro je, niko te ne dira, niko prstom ne pokazuje na tebe. Šutnjom ne rušiš zaostale sisteme vrijednosti.  Nisam nikad bila od onih koji vole utabane staze, na kojima su tuđi tragovi ostali. Lagane za pratiti, ali bez iznenađenja. Ravne ceste su mi uvijek stizale do dosade. Divlji putevi  me vodili ka radosti spoznaje. Trčim u zagrljaj neizvjesnosti. Sudbina je to. Nisam rođena za šablone. Ne volim smrad žabokrečine, ni već poznatih parfema. Volim novo divlje cvijeće koje raste tamo gdje ljudi nema.  Predugo sam na tišinu pristajala ne želeći da budem nepristojna, neljubazna. A prema meni su ljudi bili kako je kome padalo na pamet. Dosadi tišina. Dosadi i pristojnost i ljubaznost, dok glas u tebi vri...

VAKAT Odem tako na kaficu popodnevnu. Ljudi pričaju. rijetki su sretni, a mnogi pomireni sa sudbinom, sa životom. Čudan neki vakat dođe. Ljudi se bude u krevetima gdje ne pripadaju. Piju jutarnje kafe sa grčem u želucu. Piju i šute. Piju i navlače maske pomirenosti sa životom. Životare. Samo da vrijeme protrči što prije. Da nestane, sve da prestane. Tiha patnja duše na izdisaju, umorna od nesreće. Životi podijeljeni između moram i trebam. A gdje je želim? Pričaju ljudi da je ljubav pobjegla iz bračnih postelja. Kažu vakat je takav da je ljubav za ljubavnike, a brak za supružnike. Čudan neki vakat dođe za ove ljude. Bračne su postelje u hladovini drveta nazvanog moram i trebam, okićenog lišćem djece, dugova, imovine, interesa, društvenih normi. Ljubav je divlja ptica, bjegunica. Divlje ptice se ne drže u kavezu čak ni toliko velikom kao život cijeli. Vole se oni daleki, nespojeni, okovani umorom nesreće prosječnog života. Divlje ptice spavaju pod drvetom koje se zove želim. Onda ...

VOLJENJE Prolazimo kroz život odričući se svakog sitnog zadovoljstva. Tražimo sve da bismo osjetili tren sreće.  Ne, nemoj me lagati. Znam da nisi grub i nedodirljiv koliko želiš da te drugi tako vide. Ja nisam drugi. Ja istražujem iza svih tvojih boja i fasada. Kopam do onog trena kad si bio malo dijete. Dijete od kojeg su očekivali hrabrost i volju da se nosi sa svijetom. Znam da su suze bile ostavljene samo za rijetke trenutke kad niko osim tebe ne može vidjeti tvoje slabosti. Znam da si plaćao da te vole makar nekoliko minuta. Plaćao si ljubav teškim radom i odricanjem. Razumijem da je tvoj put ka ljubavi jednosmjerna cesta koja vodi bolu. Hodala sam tom cestom metar po metar. Noćila sam u hotelu patnje. Znaš li da svi mi koji se najviše smijemo smo oni koji su najviše patili? Znaš li da se iza naše grubosti krije najtananija duša žedna blagog dodira? Znaš li da se iza naše sirove strasti sakriva potreba za voljenjem? Znam da znaš. Nama je život jednačina ljubavi i patnje....

LETJETI SA DIVLJIM PTICAMA Bilo je to davno, prošlo je mnogo godina. Sjećam se magle kao tijesto za palačinke. Bilo je hladno kao večeras. Bilo me strah tada, danas više straha nemam. Sjećam se kako je naš susret bio ukusan kao palačinka namazana nutelom. Ta noć je neizmjerno ličila na ovaj tvoj večerašnji rođendan. Ja sam bila bjegunac iz kaveza, a ti si držao ključeve u svojim rukama. Otključao si vrata na kojima su baglame odavno zahrđale. Sjećam se i straha i ugodnog nemira kad mi je krilo dohvatio vjetar. Otvorio si vrata na koja je ova zaboravljena ptica zaboravila da postoje. Morala sam odlučiti ili se pustiti ili ostati.  Raširila sam krila u zagrljaj novom životu. Krv je strujala mojim tijelom. Odlepršala sam u nove zore opijena maglom, kišom, suncem i cvijetom. U svom letu vidjela sam mnoge ljude u kavezima. Vidjela sam kako traže ključ za bjeg. Vidjela sam strah u njihovim očima kad ga nađu i vidjela sam drhtave ruke iz kojih ključ ispadne. Vidjela sam nesretne ko...

SVJETOVI Imaju ta tri svijeta. Postoje paralelno u ovom vremenu. Ponekad se čudno prepliću, vezu neku priču kojoj ne znamo ni uzrok ni posljedicu. U njima se život odigrava. Ima ovaj svijet, obični svijet malih ljudi, svih nas adaptiranih na društvene norme. Svih nas koji se pristojno osmjehuju, svih nas koji smo naučili govoriti te lijepe riječi izvini, hvala, oprosti, svih nas koji se uljudno pozdravljamo, svih nas koji poštujemo pisane i nepisane kodekse ponašanja i oblačenja, svih nas koji obavljamo sve one svakodnevne male stvari. Zapravo, svih nas koji smo neizmjerno dosadni, ukalupljeni, ali jako je važno da smo ljubazni, pristojni i kontrolisani. Ima ovaj drugi svijet. Ovaj koji otvaramo samo u najcrnjim noćima. Svijet u kojem se borimo sa svojim demonima. Ovaj mračni svijet koji nastaje iz klice zla u ljudskim srcima. Ovaj mračni svijet koji pobijedimo za hatar ovog običnog svijeta. Ovaj svijet kojeg duboko skrivamo jer ga se plašimo. Svijet u kojem vlada naša priro...

SNJEGOVI Snjegovi padaju kao što su padali sve ove godine. Padat će i sve naredne godine. Šarat će drumove i krovove. Slikat će najljepše pejzaže.  Stajat će njih dvoje ispod one svjetiljke u Vilsu. Čuvat će je od hladnoće svojim zagrljajem, ljubit će je nježno kao što nikad niko nikoga nije. Lagat će je da će zauvijek biti tu. I onaj pas, crni veliki, sakrit će se pod neku strehu koja duže traje od ispraznih, lažnih riječi. I ptice će jedna drugu štititi krilima. Zajednički interes traje duže od lažnih obaćanja. I maca će se skriti kraj nekih vrata. Toplina ispod praga je toplija od riječi prevare.  Naći će se neki loši, neki dobri. Svi se traže. A ja ... ja sam našla sebe u plesu ispod one svjetiljke u Vilsu gdje je snop svjetla išaran pahuljama. Našla sam se u zagrljaju univerzuma. Tijela pokrivena, zaštićena. Duše prekaljene na svim prošlim zimama. Sposobna sam da plešem zauvijek, bez straha, bez sakrivanja, bez očekivanja. Tu, pod mojim nebom, snježnim, kišnim,...