POSLIJE STRAHA
Tahanyk
Nekad je bio strah. Strah koji je zagađivao život. Strah koji je bio kamen na nogama davljenika, zaključana brava na vratima istine. Strah koji je bio koprena pred pogledom na slobodu življenja.
Strgala sam koprene od pjene, razvalila sam brave na vratima, kamen sam ostavila koralima na dnu okeana. Poslije straha život je počeo. U sred zime sam skijala po rascvjetanim livadama i brala gljive po dnu borove šume. Jagode sam kušala sa najviših grana. Kestenje sam nalazila ispod zemlje. Na vrelom suncu sam pravila Snješka Bijelića i spremala Djeda Mrazu praznične poklone. Nova godina je počinjala svakog dana. Ushićena i lepršava. Darivala sam dane osmijehom, primala sam osmijehe kao najljepši poklon. Lastavice su u decembru doletjele noseći čarobno sjeme ljubavi. Posipale su šume i doline, parkove, kuće i igrališta.
Poslije straha dani su počinjali ponovo i ponovo. Strast za drugačijim nadvladava vrhove najsurovijih planina. Proteže se od vrelog jezgra našeg bivstvovanja do vječnih daljina univerzuma. Poslije straha život je našao smisao van granica skučenog ljudskog srca i siromašnog uma.
Tahanyk
Primjedbe
Objavi komentar