VAKAT
Tahanyk
Odem tako na kaficu popodnevnu. Ljudi pričaju. rijetki su sretni, a mnogi pomireni sa sudbinom, sa životom. Čudan neki vakat dođe. Ljudi se bude u krevetima gdje ne pripadaju. Piju jutarnje kafe sa grčem u želucu. Piju i šute. Piju i navlače maske pomirenosti sa životom. Životare. Samo da vrijeme protrči što prije. Da nestane, sve da prestane. Tiha patnja duše na izdisaju, umorna od nesreće. Životi podijeljeni između moram i trebam. A gdje je želim?
Pričaju ljudi da je ljubav pobjegla iz bračnih postelja. Kažu vakat je takav da je ljubav za ljubavnike, a brak za supružnike. Čudan neki vakat dođe za ove ljude. Bračne su postelje u hladovini drveta nazvanog moram i trebam, okićenog lišćem djece, dugova, imovine, interesa, društvenih normi. Ljubav je divlja ptica, bjegunica. Divlje ptice se ne drže u kavezu čak ni toliko velikom kao život cijeli. Vole se oni daleki, nespojeni, okovani umorom nesreće prosječnog života. Divlje ptice spavaju pod drvetom koje se zove želim. Onda kad se skinu sve maske pomirenosti sa životom i posljednji trag pudera spadne sa lica, onda kad se duša sa dušom sastane u dimenziji većoj od prostog življenja, živi ljubav tamo u vrućoj postelji ljubavnika.
Baš čudan vakat dođe.
Tahanyk
Primjedbe
Objavi komentar