TIŠINA
Tahanyk
Lakše je šutjeti. Nikome se ne zamjeraš, ne talasaš društvene običaje, niko te dira. Šutnjom mir kupuješ. Mir, dosadan kao otrcane fraze pune nepoznatih riječi koje ne razumiju čak ni oni što ih izgovaraju. Mir dosadan kao ustajala bara puna žaba. Ali, eto, dobro je, niko te ne dira, niko prstom ne pokazuje na tebe. Šutnjom ne rušiš zaostale sisteme vrijednosti.
Nisam nikad bila od onih koji vole utabane staze, na kojima su tuđi tragovi ostali. Lagane za pratiti, ali bez iznenađenja. Ravne ceste su mi uvijek stizale do dosade. Divlji putevi me vodili ka radosti spoznaje. Trčim u zagrljaj neizvjesnosti. Sudbina je to. Nisam rođena za šablone. Ne volim smrad žabokrečine, ni već poznatih parfema. Volim novo divlje cvijeće koje raste tamo gdje ljudi nema.
Predugo sam na tišinu pristajala ne želeći da budem nepristojna, neljubazna. A prema meni su ljudi bili kako je kome padalo na pamet. Dosadi tišina. Dosadi i pristojnost i ljubaznost, dok glas u tebi vrišti istinu i trga okove presvučene lošom legurom zlata savremene civilizacije. Nije me više briga šta će ljudi reći, jer zaista koji ljudi? Oni sputani granicama vlastitog uma. Koji ljudi za ime Boga miloga? Svi oni kojima dah dat od Gospodara vremena ne znači ništa, pa vrijeme troše uzalud izigravajući marionete društva i ispunjavajući tuđa očekivanja. Nije me briga ni za pristojnost ni za ljubaznost. Moram da kažem glasno, pa eto nek upiru prstom u mene, valjda je i to način zabave. Ili je možda potreba za preživljavanjem u vlastitom ograničenom svijetu tame? Dok se narod zabavlja u žabokrečini, ja živim. Svakom po zaslugama.
Primjedbe
Objavi komentar