Osjecam, dakle postojim

Šavovi na papiru  Došao si poput magle što se navlači nad kotlinom. Prekrio si svojim koprenama utabanu cestu kojom sam išla. Korak naprijed ili stajati u mjestu? Stajala sam možda minut, možda vječnost cijelu. Strah me već zagrlio kao stari prijatelj s povlasticama. Poznajem sve njegove slatke obmane. Dovoljno puta smo igrali igru žmire. Ja se skrivala, on me nalazio. Tu noć sam strahu dozvolila da me zagrli. Utonula sam u njegovu sapunicu mračne. U balončićima sam vidjela tvoje maglene zastore i tvoju dozu mraka sa osmijehom dječaka. Zamisli, moja doza mraka je bila veća od tvoje! Balončići straha su se raspršili. Oslobođena sam zakoračila u tvoje koprene. Svaki korak u nepoznato je bila šarena pilula inspiracije.  Utkala sam te u kapljice kiše. Obojila sam te zrakama sunca. Usjekla sam te u svoje pore. Zakucala sam te tačkama u bijelom platnu svojih stranica. S vremena na vrijeme uzmem šarenu pilulu inspiracije na putu kroz nepoznato. Sa svakom pilulom kreiram ...

INFICIRANI Nije to bio bezazlen razgovor. Nismo se tada ni prvi put sreli. Um ne pamti, duša se sjeća. Naš prvi susret je susret onih koji se znaju već. Onih koji su već plesali divlji ples. Jeza me obuzima od osjećaja da se poznajemo već odavno, a prvi put gledam tvoje lice. Poznajem svaki prevoj, trzaj, svaki mišić, svaku kost. Sakrivala sam ti se iza ispisanih slova na papiru. Sakrivala sam ti se iza svih svojih maski. Sakrivala sam ti se iza bezobraznog dekoltea i drskog dizanja brade. Sakrivala sam ti se iza bezbroj svilenih koprena. Sakrivala sam ti se iza nježnog cvijeća. Sakrivala sam ti se, jer nisam mogla pobjeći od tebe. Skinuo si. Skinuo si sve. Strgao si sve koprene, razmazao svu lažnu šminku. Papir sa svim mojim slovima si koristio kao žilet koji se zarezivao u moje meso. Mojom krvlju si slikao svoje demone. Moju krv si koristio kao preljev po svojim desertima. Tvoja destrukcija je bila nezaustavljiva infekcija koja je razarala moje tijelo i dušu. Čuvao si me za ...

ČUDOVIŠTE I ŠAH Uvlači se to čudovište u moje pore. Davno nekad nisam to primjećivala. Usput sam naučila da ga osjetim na vrijeme. Uvlači se ko najveći lopov. Misli da je neprimjetan, a ja ga osjetim. Žmarci mi prolaze kroz kičmu. Znam šta slijedi.  Svaki njegov pokret unaprijed znam. Čudovište i ja posljednjih godina često igramo šaha. Toliko sam ga upoznala da već mogu da predvidim tri koraka unaprijed šta će uraditi. Znam da moram odigrati šah-mat inače će odnijeti pobjedu čim mi pažnja na sekund popusti. Obmanjuje mi um, priča laži i uvlači me u svoj izmišljeni krug. Moram priznati da je nekad upravu. Istina je da je ovaj grad tijesan kao prošlogodišnja cipela djetetu. Eto, tu mi je pojeo pijuna. Istina je da mi nedostaješ, a nikad nisi ni bio tu. Ode i konj. Istina je da želim, strašno želim istražiti tvoj mrak. Strada i lovac. Moram utišati misli, inače ću izgubiti ovu partiju. Nema predaje.  Nećeš čuti više moju misao, a nećeš je ni vidjeti u odrazu naočala. N...

GERBERI Doći će jednom i taj dan kad stići će me kraj. Smjestite me na meku podlogu, neka me kamen ne žulja barem tad.  Borila sam se, znate, sa vjetrom, sa kišom, sa planinama, sa pustinjama. Borila se sa svojim demonima. Činila sam se mirna, a bila sam drama. U tom stilu molim vas posadite crvene gerbere svuda po meni. A uz uzglavlje prospite šaku bijelih rada. Bijela će crvenoj dati nijansu nježnosti, mekoće i mira.  Crvene gerbere za moju strast, a bijele rade za dječiju dušu koja je u mom tijelu živjela. Neka sve bude lijepo, umjetnički haotično. Lijepo sam voljela. Tahanyk

MIJENJAM TI IME OPET  Oprži me vrelina tvog obraza. Tako stvarno postojiš. Mekoća tvoje kože. Krv što kola kapilarima. Kradem trenutke od realnog vremena. Za koji sat tu nećeš biti. Pravi si Frida witch sa tim čarobnim očima iza kojih se kriju vrata tvojih ponora.  Samo ne znam zašto ja hoću da zaronim u tvoje ponore, kad znam da se cijela neću vratiti. Ne znam bježati, naprosto me opasnost omami.A  i da kojim slučajem pobjegnem, šta bi ostalo od mene? Cijela ja, mažena i pažena, bez munja u nervima? O ne, to ne bih uopće bila ja. Kako bih stih skrojila među pločicama kupatila da ti ne dozvolim da u meni postojiš? Bijeg bi oduzeo riječ i popucali bi šavovi satkani od interpunkcijskih znakova. Oduzela bih samu sebe sebi. Nakon analize introspekcijskih nalaza propisala sam te sebi kao ljekovitu vodicu nadahnuća. Moram opet da ti promijenim ime Frido witch. U mom imeniku si od danas Inspirer. Tahanyk

MORAŠ POSTOJATI Osjećam da tamo negdje postojiš ti. Skriven možda nekoliko ulica, nekoliko gradova, nekoliko država ili nekoliko kontinenata od mene.  Moraš postojati ti koji imaš ludost kompatibilnu mojoj. Ti kojem tratinčice pričaju najljepše priče. Ti koji letiš i padaš sa osmijehom u bojama duge. Ti koji čuješ zvijezde kako govore. Ti koji nitima svjetla nijansiraš boje mraka. Ti koji imaš svoje strasti. Ti koji sagorjevaš u vlastitom plamenu. Ti kojem je valuta duša. Ti koji se ne bojiš življenja. Moraš negdje postojati ti čija je ludost jednaka mojoj.  A ako te nema, ... Ne trebaju mi nepotpune ludosti drugih ljudi. Ako te nema, ja ne želim ništa. Tahanyk

MIJENJAM TI IME Lako se navučem, znaš mene. U zadnje vrijeme imam neku furku sa imenima. Ti si onako inspirativan lik.  Dala sam ti prvo kraljevski prijesto. Započeo si igru krajnje sofisticirano, aristokratski. Vatrica ti dohvatila nježnu kožu pa si uzmaknuo. Lijepo sam negdje napisala da se ne treba svako igrati vatrom. A ja sam neki čudan lik. Djelujem možda naivno, a ustvari sam majstor igre vatrom. Nije to zato što mislim da sam pametna, već zato što se ne bojim. Diplomirala sam na gubicima za više dobro. Nemam straha otarasiti se loših okova ma šta oni bili. Istina, prvi put je najteže, a nakon toga nikako ne možeš da razumiješ mazohizam koji ljudi sami sebi priupte svakog dana. Tebe vatrica dohvatila po prstićima, pa šta da radiš. Naravno bježanje. Hajd eto i to razumijem. A onda bi opet da mrvicu pomakneš granicu da isprobaš koliko možeš izdržati. Ali i to, brate mili, nešto traljavo. Kreneš, staneš. Progoni te, znam želja da osjetiš sebe, svoje granice. Promijenim...

SLUČAJNO OPSJEDNUTI Ulazi u mene taj vrag što razmazuje moju krv po zidovima vena. Zalijepi se za tvoj pogled. Stopi se sa odrazom u ogledalu. Grad spava, rano, sutra radni je dan. Očima tražim sjene po plafonu. Kako prokleto liče na slova tvog imena! Vojnik sam na bojnom polju vlastitih iluzija. Spuštam na pod oružje uma. Đavo odnosi pobjedu, trijumfalno se cereći iz mobitela.  Zgrabim taj prozor u svijet, znam da si na nekom kilometru interneta. U  svakoj slici, u svakom polovičnom stihu ćutim tragove. Tragove skrivenog komuniciranja. Prepoznajem stih. Danas sam istom pjesmom sama sebi oprala mozak. Možda je telepatija? Ko će to znati? A nemam hrabrosti da te pitam. Kroz kičmu mi krenu žmarci od slučajnosti. Nisi mi niko, nisam ti niko. Slučajno smo sinhronizovani na istoj frekvenciji. Slučajno razmišljamo o istim umjetnicima. Slučajno se diskonektujemo od sebe. Slučajno je sve u isto vrijeme. Slučajno ti visim na profilu. Slučajno ti mijenjam ime u imeniku. Bijesna š...

ZABRANJEN ULAZ Pogled mi luta po prostranstvima. Trčim između šuma i okeana. Pomilujem usput leptira. Tako ima krhka krila. Metalna škripa ljudskih glasova me doziva. Ne, ja nisam tu. Samo vam se čini. Vjerujem da je važno sve što govorite. Riječi vam ne raspoznajem. Ne želim. Tražim onaj taster u svojoj glavi da isključim metalnu škripu ljudskih glasova. Gdje je? Mora biti tu negdje! Oprostite mi, ali naporno mi je da vas slušam, trenutno razgovaram sa sobom. Mnoštvo vaših glasova davi moje rime. Ne mogu da vam dozvolim. Izvinite, znam da vidite moje tijelo, ali ja nisam tu. Imam neke intimne poslove da obavim. Sve je uredu, samo malo tiše, hiperosjetljiva sam na neartikulisanu buku. Da barem pjevate, ali ne sopranom, neki alt mogao bi doći u obzir. Drago mi je da razumijete ili ste makar dovoljno uljudni da vaše klimanje liči na razumijevanje. Eto, ja odoh u svoje pejzaže. Ispričam se tamo s tom ženom, a tako liči na mene. Nekad je svetica, a nekad najveća vještica. Ponekad ...

OSMIJEH U BOJI TUGE Volio je njen osmijeh. Taj osmijeh je bio drugačiji od svih. Za nju svijet na tren prestane postojati i postoji samo trenutak sreće koji trenutno proživljava. Njen osmijeh je bio obojen cijelim spektrom veselih boja. A sjene boja su spavale u njenim očima. U očima je stanovala tuga. To je bila tuga koja nikad nije odlazila, nikad nije čak ni izašla van da prošeta, makar na tren. Tuga koja je skupljala svoje ostatke i sastavljala neku svoju melodiju.  Površni posmatrač vidio bi samo osmjeh i povjerovao bi u njega. A on je znao da se iza tamnih stakala sunčanih naočala krije cijelo jedno prostranstvo tuge koja nikad nije isplakana. Ona ne bi bila ona, bila bi sasvim ista kao sve žene ovog svijeta, bila bi tako obična da nije postojala ta usklađenost oprečnosti na njenom licu, taj osmijeh u boji tuge. Sanjao je to lice toliko puta, nestajao je u neisplakanom okeanu njenih suza koje su prelamale zrake smijeha i stvarale najljepšu dugu na svijetu. Bila je ta...

BOGATI PJESNIK Išao je ulicom lagana koraka, noseći ceker u ruci. Već oronula tijela, a još uvijek mlad u duši. U tom cekeru je nosio sabrana djela svog života.  Rastao u Sarajevu, pomalo priča šatrovački. Pričao mi je da je živio u Francuskoj. Volio je žene i alkohol. Jednom mu je pas, dok je pijan ležao kraj kontejnera, skinuo cipelu. Moj neshvaćeni pjesnik nije imao ništa, i jednu paštetu je dva dana jeo. A njegov ceker je  bio vrijedan više od automobila i nekretnina ispraznih duša. Pet zbirki pjesama, njegov život satkan u stih. Trideset djevojaka. Pričao mi je da im nikad nije tražio ono što nisu željele dati.  I nije zamjerao nijednoj od tih žena ni koliko trun. Svaka je bila inspiracija za neki stih, pjesmu, možda neka dobije na dar i cijelu zbirku. Neke nisu ni znale da su bile njegove samo zato što su postojale. Dao im je prostor u svojoj duši, na svom papiru, više nego iko drugi. Njihova ljepota i imena trajat će i kad nikoga od njih više ne bude.  ...