OSMIJEH U BOJI TUGE
Tahanyk
Volio je njen osmijeh. Taj osmijeh je bio drugačiji od svih. Za nju svijet na tren prestane postojati i postoji samo trenutak sreće koji trenutno proživljava. Njen osmijeh je bio obojen cijelim spektrom veselih boja. A sjene boja su spavale u njenim očima. U očima je stanovala tuga. To je bila tuga koja nikad nije odlazila, nikad nije čak ni izašla van da prošeta, makar na tren. Tuga koja je skupljala svoje ostatke i sastavljala neku svoju melodiju.
Površni posmatrač vidio bi samo osmjeh i povjerovao bi u njega. A on je znao da se iza tamnih stakala sunčanih naočala krije cijelo jedno prostranstvo tuge koja nikad nije isplakana. Ona ne bi bila ona, bila bi sasvim ista kao sve žene ovog svijeta, bila bi tako obična da nije postojala ta usklađenost oprečnosti na njenom licu, taj osmijeh u boji tuge. Sanjao je to lice toliko puta, nestajao je u neisplakanom okeanu njenih suza koje su prelamale zrake smijeha i stvarale najljepšu dugu na svijetu. Bila je tako potpuna i tako svoja. Volio je i zavidio joj.
On, on nikad nije bio dovoljno hrabar ući u njene nijanse crne, a ona je čak i crnom vješto slikala po vjetru. Sada su mu snovi bili infuzija na kojoj je živio svaki dan. A ona je i dalje imala svoje crteže i bojanke, stare i nove korice knjiga i orkestar svojih misli i djela. On je imao svoj strah i svoje ništa. A ona svoju tugu, svoj osmijeh, svoje jučer, danas i sutra, svoje sve.
Primjedbe
Objavi komentar