ZABRANJEN ULAZ

Pogled mi luta po prostranstvima. Trčim između šuma i okeana. Pomilujem usput leptira. Tako ima krhka krila.

Metalna škripa ljudskih glasova me doziva. Ne, ja nisam tu. Samo vam se čini. Vjerujem da je važno sve što govorite. Riječi vam ne raspoznajem. Ne želim. Tražim onaj taster u svojoj glavi da isključim metalnu škripu ljudskih glasova. Gdje je? Mora biti tu negdje! Oprostite mi, ali naporno mi je da vas slušam, trenutno razgovaram sa sobom. Mnoštvo vaših glasova davi moje rime. Ne mogu da vam dozvolim. Izvinite, znam da vidite moje tijelo, ali ja nisam tu. Imam neke intimne poslove da obavim. Sve je uredu, samo malo tiše, hiperosjetljiva sam na neartikulisanu buku. Da barem pjevate, ali ne sopranom, neki alt mogao bi doći u obzir. Drago mi je da razumijete ili ste makar dovoljno uljudni da vaše klimanje liči na razumijevanje.

Eto, ja odoh u svoje pejzaže. Ispričam se tamo s tom ženom, a tako liči na mene. Nekad je svetica, a nekad najveća vještica. Ponekad nas dvije nižemo fine epitete, a nekad nam tama ukrade ljepotu. Životna platna su obojena svim nijansama iz palete, a riječi plešu sa povisilicama i snizilicama, nekad trče iz mola u dur, a nekad obratno. Na vratima vam jasno piše: Zabranjen ulaz nezaljubljenima u riječi. 
Tahanyk

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

ČOVJEK KAO SOCIJALNO BIĆE

Tajna