BOGATI PJESNIK
Išao je ulicom lagana koraka, noseći ceker u ruci. Već oronula tijela, a još uvijek mlad u duši. U tom cekeru je nosio sabrana djela svog života.
Tahanyk

Rastao u Sarajevu, pomalo priča šatrovački. Pričao mi je da je živio u Francuskoj. Volio je žene i alkohol. Jednom mu je pas, dok je pijan ležao kraj kontejnera, skinuo cipelu. Moj neshvaćeni pjesnik nije imao ništa, i jednu paštetu je dva dana jeo. A njegov ceker je bio vrijedan više od automobila i nekretnina ispraznih duša. Pet zbirki pjesama, njegov život satkan u stih. Trideset djevojaka. Pričao mi je da im nikad nije tražio ono što nisu željele dati. I nije zamjerao nijednoj od tih žena ni koliko trun. Svaka je bila inspiracija za neki stih, pjesmu, možda neka dobije na dar i cijelu zbirku. Neke nisu ni znale da su bile njegove samo zato što su postojale. Dao im je prostor u svojoj duši, na svom papiru, više nego iko drugi. Njihova ljepota i imena trajat će i kad nikoga od njih više ne bude.
Svaki umjetnik treba svoje muze. Muze koje bude uspavane emocije i opijene riječi. I tako ja na jednoj neobično običnoj kafi vratih se kući sa zbirkom poezije neshvaćenog pjesnika u društvu normalnih. Bogatog za pet života, a ipak umjetnici umiru gladni. Osmijeh mu ne silazi s lica. Znam o čemu pjesnik priča. Nije ništa lično, ali umjetniku treba inspiracija.
Tahanyk
Primjedbe
Objavi komentar