Osjecam, dakle postojim

KO SAM JA  Večeras ne plešu utvare svoj ples pod stravičnim maskama. Večeras je nebo boje tinte. Razljeva se po mojim stranicama. Večeras ću da izmislim nove riječi i stih što šapuće kraj uzglavlja. Ostavljam noćas krvave sintagme da ne plaše druga buđenja. I one strahove što u sebi nose riječ sutra sam u sef zaključala. Hoću da te upoznam. Tebe, da, tebe iz ogledala. Ko si ti bez ožiljaka i bez nadanja? Veče ne miriše na praštanja. I negdje je odlutao i onaj slatkast okus stradanja.  Ko sam ja bez okusa krvi, bez boje žuči, bez imaginacija? Ko sam ja onda kad su moji dijelovi cijeli? Možda te zadržim, da, tebe iz ogledala.  Tahanyk

NEKA SPAVA  Nikad nisam razumjela pojam prave, suviše beskonačnosti i monotonije. Uvijek su me htjele neke krive, oštre, čije putanje ni sama nisam mogla predvidjeti. A ti si u meni vidio onu koju sam izgubila na krivudavim cestama. Slikaš mi onu mene koja je davno morala da umre. U mom umu i sjećanje na nju je već odavno izblijedilo. Ne pamtim joj ni glas, a ni osmijeh. Gubim je ispod sarajevske magle. Ne, ona ne smije da postoji u ovom svijetu u kojem ožiljke odavno ne brojim. Znaš, i neki brojevi idu do beskonačno.  Trčala sam po svojim krivim i derala koljena. Ranjavala sam i samu sebe kada najviše boli. Našla sam svoje mjesto pod ovim kišnim nebom baš iza posljednjeg oštrog zavoja. Tamo gdje neće više nikad da me boli.  Ne diraj tu djevojčicu, pusti je neka spava, nije ti ona za ovo ovdje. A ova ja može preko svega, samo preko sebe više ne. Tahanyk

POGREŠNA ŽENA  Ako su istine pogrešne, ja sam pogrešna žena. U ovom svijetu gdje smo svi nepošteni ispod krinki poštenja, lakše se pliva. U ovom svijetu gdje se aršini dijele na ugodne laži i surove istine, najteže je biti istinit samome sebi. U ovom svijetu laž je fina figura od plastelina, a istina je bezobrazna. Izvinite na ovom mom bezobrazluku, samo sam loš majstor za oblikovanje plastelina. Obojite svoje laži svim bojama duge, svejedno će biti igra skrivača bez granica. A istina uvijek ima istu boju i isti ukus, pikantan. Najčešće je zovu skandalom u ovom udobnom društvu skrivača. Ako su istine pogrešne, ja sam pogrešna žena, bezobrazna i surova, prilično pikantna. Slabo uštimana za ovaj orkestar skrojen od majstora svirača. A laži, poprimaju li obrise istina, hm?  Tahanyk

KAD NE ČUJEM SVOJE RIJEČI Ponekad mi je jezik od olova i ton je ugušen u dubini. Ponekad riječ ne izlazi lako, već se cijedi kao pekmez sa ruba kašike. Ponekad bi srce grmilo, a davi se u svojoj tišini.  Dođu te šutnje koje ispunjavam morem šarenih riječi. Pokušavam da ih izvadim iz bunara. Ali ne sarađuju. Zebnje se stežu oko vrata, tamo gdje su tvoji poljupci nalazili radost. Led skuplja čestice u stomaku, tamo gdje su tvoje ruke palile vatre. Živim sa detektorima koji broje minute, upoređuju nijanse pogleda i boju glasa, vagaju riječ po riječ koja je skuplja od šafrana. Sitnice mi bodu oči kao gramatičke greške. Rekla sam ti jednom da je prokletstvo imati sposobnost čuti neizgovorene riječi. A mene uvijek zanima ono iza scene. Uigrane predstave na sceni su za ljude bez mašte. Moje je sasvim dovoljno da mi ne da da spavam. Ne čujem svoje riječi, zapetljale su se između glasnih žica. Tačno su na pola puta od srca do mozga. Najbolnije su kad tu zaglave, a ja ne mogu d...

PIŠAJTE UZ VJETAR  Jednom mi je jedan čovjek objasnio razliku između prošlosti i budućnosti. Objasnio mi je odgovornost koja je podloga svega. I da, zaista svako od nas može izabrati svoje odluke i slijediti putokaze ukoliko zna da ih čita. Ja sam Alisa u zemlji čuda koja još uvijek luta divljim šumskim putevima tražeći izlaz na livadu s tratinčicama, a on je na autoputu za zelene livade. On zna čitati mape i saobraćajne znakove, a ja sam na prvoj stranici te teške nauke. On je razum, ja sam impuls. Znaš, rekao mi je da mi nismo ti koji biramo okolnosti, mi biramo svoje reakcije. Reakcije su dio sadašnjeg trenutka, njihove posljedice su ono što smo mi danas, njihova radnja pripada prošlosti. Dok sam trčala po svojim šumama i skretala pod borove i plivala u potocima, toliko sam bila tolerantna da sam ljudima praštala njihove odluke. Al dosta je više pišanja po mojim venama, dragi moji. Evo na prvoj stranici knjige, nakon pola života traženja ceste, nakon pola života lutanj...

I KO ZNA  I ko zna, možda, da je igrala u nekom trećerazrednom  filmu, možda nikada ne bi poželjela Oscara. Možda bi, ko zna, njena omiljena stranica bila ona s receptima za kolače. Ko zna, a možda bi bila informisana o vijestima iz zemlje i svijeta. Ovako je odigrala uloge za nekoliko nominacija za Oscara. Ovako su joj omiljene stranice proze i poezije. Ovako plače zbog sudbina  likova u knjigama. I Bukovski joj spada u idole. Ovako je presvukla kožu više puta na više načina. Ovako je izlazila iz sebe i vraćala sebi svoju novu ja. Ovako je stvarala.  I, možda bi  ko zna, bila prosječno sretna i prosječno zadovoljna. Ovako joj i tuga i sreća iskaču iz okvira. Ovako je u jednom životu proživjela dva. I ko zna, možda joj je umjetnost zapisana u genima. Tahanyk

POSTIM OD TEBE  Neko posti od hrane i vode, neko od jezika. Nekom duša posti cijeli život željna življenja.  A ja, srećo moja, postim od tebe u vremenu ovom gdje dan traje hiljadu godina. Žedna sam te kao pustinja kiše. Žedna sam tvojih riječi. Žedna sam tvog osmijeha. Žedna sam tvog lica i tvog pogleda. Ja sam ti, srećo moja, još samo dah što se gubi u vjetru. Ja sam ti, srećo moja, izgubljeni putnik u prostorima sjećanja. Haluciniram u uspomenama koje ne razlikuju prošlost i budućnost. Dani posta predugo traju za nas rođene sa manjkom strpljenja. Ljudi poste od svačega, a ja od tvog prisustva. Ti si nedostajuća komponenta u mojim venama i stalno prisutna želja u mojim mislima.  Tahanyk

EH MOJ SVIJETE  Eh, moj lijepi svijete. Ne zamjeram ništa. Odavno ljudima ne zamjeram, pa samo su ljudi. Učili me da budem obzirna i cijeli život se saplićem na svoje obzire, trpeći kiše kamenja i stijena. Bila sam obzirna dok su me izdavali i pustošili dušu. I da, itekako sam kriva zbog svojih obzira. Ljudi mi nisu praštali ni dobre stvari, a o greškama bolje da ne govorim.  Znam da mi niste oprostili uspjehe, a tek sreću moju da mi praštate ne očekujem. Naučila sam da od ljudi ne tražim ono što nisu sposobni dati. Ja razumijem da je teško pogledati svoje okvire, a nekamoli iskoračiti iz njih. Ja razumijem da je teško gledati rast kad si u stagnaciji. Razumijem možda i mrvicu viška. Ali ne zamjeram i ne očekujem ništa. Samo me jednostavno više nije briga. Inteligenciju ljudi su do sada mjerili na razne načine. A ja je mjerim na samo jedan način. Inteligentan je čovjek koji je naučio kako biti sretan ne povrjeđujući druge. Eh moj svijete, ne tražim da mi oprostite ...

RIJEKA Rijeka sam. Tečem iz bijesnog izvora. Korito mi lomi kičmu. Nizina me sastavlja. Rijeka si. Tečeš iz izvora mira. Korito ti miluje kičmu. Nizina te uspava. Rijeka bijesa sam. Svoje oštro kamenje izljevam u ušće. Rijeka mira si. Tešeš moje oštre rubove. Rijeka bijesa sam. Pokrećem tvoje vode i u svaku kap ti unosim trzaj. Rijeka  mira si. Moji trzaji su novo gorivo za tvoja kretanja. Uzimaš moj bijes i miluješ. Ljuto sam dijete u šapatu tvojih dubina. Tvoje dubine pružaju ruke meni da se izlijemo na novim obalama. Ljuto sam dijete sa suzama na obrazima. Piješ moje suze. Kradeš mi nemir ukorijenjen u genima. Moja suza je glukoza u tvojim venama.  Moj bijes ti otkriva nova prostranstva mira. Tvoj mir mi otkriva tajna skloništa od nemira. Plutamo sa rukom u ruci do novog svemira.  Rekao si jednom da sve ima svoj cilj. Koji svemir je cilj? Ne znam. Povedi me tamo gdje su moji nemiri zaigrana djeca na toboganima. Tamo gdje ću nacrtati osmijeh svim klovn...

OKEAN POLJUBACA Pokrivam se jorganom šapčuće tišine. Urlici zamiru između mozga i jezika. Anesteziram svoje bijesove. Nek im je lagan san. Zaranjam u jedan neobičan okean. Okean poljubaca koji šapuću tišine. Okean u kojem je ljubav jedini imperativ. Okean u kojem od svih lica postoji samo prvo množine. Okean u kojem se ego topi kao čokolada na suncu. Okean u kojem voljenja nisu strateške igre. Okean u kojem nestajanjem postojiš. Urlici umiru u šapatu tišine. Tu gdje nestajem, tu postojim. Gubim se u okeanu poljubaca, a rađam se na morskoj pjeni. Nestaju udari urlika dok bilo kuca u šapčućoj tišini. Tahanyk

MUŠKARCI KOJI SLUŠAJU  Svijet je postao staza lutalica. I ljudi i riječi se sudaraju. Svako zastajanje postalo je prepreka u trčanju za nečim novim. Dosezanje novog je postalo pobjeda lišena uživanja. Čemu onda pobjeda? Žene pričaju, žene pričaju neprestano, žene vole da pričaju. Muškarci čuju samo buku žubora njihovih riječi na različitim frekvencijama. Muškarci ne slušaju riječi. Većina. A vidite, ženama treba samo da ih neko sluša. O ne, ne žele žene poslušne muškarce. Svaka žena želi onog koji je jači od nje, samo one snagu ne mjere mišićima. Žene žele muškarca koji sluša i čuje. A eto baš takvi, su neizmjerno rijetki. A mi žene, želimo onog koji je dovoljno snažan da čuje suštinu poruke iza bezbroj riječi. Želimo onog koji je spreman biti tu kad nam se emocija cijepa na čestice zvjezdane prašine. Želimo onog koji sluša srcem naša sitna i krupna previranja. Želimo onog u čiju dušu uranjamo kao u sklonište. I to ne zbog toga što nam to treba, već zbog toga što je tak...

ODUŠEVLJENJA  S godinama u čovjeku lapi sposobnost oduševljavanja. Sve manje stvari, a i ljudi vam može zasvirati po tajnim žicama. Ne znam da li se žice potroše ili se jednostavno naviknete, pa većina doživljaja je kao EKG pokojnika.  S vremena na vrijeme, a sve rjeđe, želudac zaigra onaj sitni titraj za koji mislite da ste već odavno nesposobni. I desi se da poželite nestati u nekom dlanu. Ponekad neka koža zamiriše na vašem obrazu, onako kako ste bili ubijeđeni da više ne može mirisati. Ponekad vam muzika tih tananih žica zapjeva u svim porama. I neke oči na vas djeluju jače od narkotika.  S godinama sve rjeđe susrećete oduševljenja, a sve više ih cijenite. Čuvate ih u svojoj kutiji za poseban nakit, jedan osmijeh, jedan pogled, jednu kosu, jednu kožu. Oduševljenja vam i na crno-bijelu fotografiju stavljaju boju.  Tahanyk

ČEŽNJU ZOVEM IMENOM TVOJIM  Milo moje, čežnju zovem tvojim imenom. I vrijeme mi je poprimilo nove dimenzije. Svaka misao o tebi uvijek prekratka je, a dani što me od tebe dijele traju kao godine. Milo moje, i sreća poprima nove oblike, dok se tvrdoglave membrane tope u blizini duše tvoje. Ispod slojeva ove ogrubjele kože moje, porađaš neku novu koju ne poznajem.  Milo moje, nikad dužeg i kraćeg vremena na ovome svijetu bilo nije. Čežnju zovem tvojim imenom, a sabur iskušenje mi je.  Tahanyk 

ROĐENA DA RUŠIM PREDRASUDE  Nisam imala sreće s kockanjem. Cijeli život izvlačim najkraću slamku, eto valjda ću jednom i najdužu. Malo ja odustala od svega, malo svi od mene, samo Nada ponekad svrati na kafu. Ono se lijepo ispričamo.  I taman kad čovjek pomisli da bi ovako jednostavnoj ženi napokon moglo svanuti jednostavno, ja skočim u još komplikovanije. Valjda svako privlači što voli, a ja bez adrenalina imam apstinencijsku krizu, krizu identiteta i još poneku krizu koju pokupim usput kao virus prehlade. Ne znam čime sam zaslužila ovako jedinstvene egzibicije, pa sam počela da se osjećam počašćenom. Sudbina mi namijenila neki čudan ples u kojem se koraci ne ponavljaju, pa stalno moram novi da učim.  Sve više mi se čini da sam stvorena da kršim predrasude. Da sam rođena koji vijek ranije zagarantovana bi mi bila ili lomača ili giljotina. I nije neki izbor. Sreća neko novo vrijeme. Vatra i ledena oštrica sječiva u meni mi daju život, ali ga ne oduzimaju. Šablon...

SUDNJE NOĆI  Mjesec spusti zastore tame. I oko žuljaju siluete. Je l to moja duša iskače iz spavaćice? Ah, gle, eno je, opet luta po svojim slutnjama. Na drugom kraju neba prebire svoje strahove. I ego se išetao za svojim bičem dominacije. Režiser stavlja napomenu: belaj u najavi. Duša pleše jadnica po cesti ljubavi. Opet je zaboravila da je ljubav prečica za bol. Ego je opominje, vidim i crta joj putokaz za bol. A ona širi svoja slabašna krila za visine. Ego bičem posječe nebo i zapali munje. Iscijedi oblake kao narandže. Sok kvasi krila duše. Slijedi pad, prečica za bol. Igra završava.  Koliko si mi još Sudnjih noći spremio prije nego me pozoveš da položim račun? A račun mi dugačka lista, imam viška za tri života, rado poklanjam ako nekome fali. Koliko još sprežnih krila da pripremim? Koliko cehova da platim da bih živa bila? Koliko Sudnjih noći za samo jednu ljubav?  Tahanyk

PROMJENLJIVA KONSTANTA  Ja sam promjenljiva vrsta. U kavezu venem kao divlje ptice. Ja sam čedo promjena. I misao mi plovi u daljinama.  Budi promjenljiva konstanta u mom svijetu igre. Budi voda u nepravilnim koritima mojih rijeka. Budi obala mojih strahova. Budi uzglavlje mojih zalutalih snova. Stegni me lancem od tratinčica. Budi pahulja maslačka što me golica. Čuvaj me i ja želim negdje da pripadam.  Bit ću tvoj lutajući derviš u poljima tišine. Bit ću negdje iza nauke koja se u statistici koprca. Bit ću ti dah novog proljeća. Bit ću ti livada gerbera u bojama duge. Bit ću ti leptir što te po nosu škakilja. Bit ću ti glasna tišina.  Prva si granica koja ne svija čelične žice oko moga vrata.  Granica si u kojoj mogu da lete ove divlje ptice. Ti si promjenljiva konstanta u kojoj može da se diše.  Tahanyk

TRI STEPENA OPROSTA  Seciram oprost po nivoima ovih dana. Dođoh do trećeg stepena, a ko zna koliko ih je još.  Prvi stepen koji se najčešće olako uzima i najčešći u upotrebi je "Bože, oprosti mi." Tražim suštinu ispod riječi "Bože, oprosti mi" koje se prečesto izgovaraju bez aktivne misli o oprostu. Zadovoljenje same forme jezika pri izgovoru ne oslobađa našu dušu. A pozvati Milostivog radi forme liči pomalo na grijeh.  Zakoračih korak dublje i spoznah da traženje nečeg što ne možeš dati je put besmisla. Pa zatražih prije neki dan od Boga da mi da sposobnost da ja drugima opraštam, to je drugi nivo oprosta. To je opraštanje dželatu koji je nanio bol koji još uvijek prži vašu dušu. Kolika li bezgranična nesebičnost mora ležati da se bude sposoban opraštati nanijetu bol?  Učini mi se da dođoh do suštine. Ali oprost je ko glavica luka koja se lista i štipa za oči. Lako je drugima oprostiti, jer si ti taj koji prima izvinjenje. Ali kad si onaj koji daje iz...