KAD NE ČUJEM SVOJE RIJEČI
KAD NE ČUJEM SVOJE RIJEČI
Ponekad mi je jezik od olova i ton je ugušen u dubini. Ponekad riječ ne izlazi lako, već se cijedi kao pekmez sa ruba kašike. Ponekad bi srce grmilo, a davi se u svojoj tišini.
Dođu te šutnje koje ispunjavam morem šarenih riječi. Pokušavam da ih izvadim iz bunara. Ali ne sarađuju. Zebnje se stežu oko vrata, tamo gdje su tvoji poljupci nalazili radost. Led skuplja čestice u stomaku, tamo gdje su tvoje ruke palile vatre. Živim sa detektorima koji broje minute, upoređuju nijanse pogleda i boju glasa, vagaju riječ po riječ koja je skuplja od šafrana. Sitnice mi bodu oči kao gramatičke greške.
Rekla sam ti jednom da je prokletstvo imati sposobnost čuti neizgovorene riječi. A mene uvijek zanima ono iza scene. Uigrane predstave na sceni su za ljude bez mašte. Moje je sasvim dovoljno da mi ne da da spavam.
Ne čujem svoje riječi, zapetljale su se između glasnih žica. Tačno su na pola puta od srca do mozga. Najbolnije su kad tu zaglave, a ja ne mogu da ih oslobodim.
Tahanyk
Primjedbe
Objavi komentar