Osjecam, dakle postojim

Volim tvoje obraze od miska. Koprena od mliječnih niski tvojih bisera se navukla na moje oči za sve druge žene. Kako li je lijepo biti biser na tvom vratu počašćen dodirom tvoje košulje! Postao sam slijepac za sve ostale, sretan i bogat slikom tebe. Korali su drhtali na zglobovima tvojih ruku. Drhtali su kao zategnute strune mojih krvnih sudova po kojima poskakuješ i kad sam daleko. Pamtim onaj sjaj od smijeha dok se mjesec skrivao od stida pred tvojom  dušom dječijom. Kad zarudi linija dana vidim tvoju ljutu obrvu što se usplahiri lahko. U tvojim ljutnjama ima nešto opasno i slatko poput kandiranog djumbira. Svojom čudnom percepcijom obuhvataš stvari iz, blago rečeno, šokantnog ugla. Pitam se često koliko li si puta sama sebe iznenadila!? Pitam se, je li ti bilo teško biti na dunjaluku nenastanjena!? Tvoje "želim ići kući" nikad nije nosilo monotoniju ljudskih zidina. Nekad umorna, samo si kući od miska čeznula. Lepršaš po umu radosna i ljuta istovremeno. Dove mi teku sa usa...

Ne sjećam se kad je bijes pobjegao kao preplašena ptica iz mog gnijezda. Ne sjećam se. Ne sjećam se kad se tuga provukla kao lija ispod truhle ograde iz ove moje avlije. Ne sjećam se. Ne sjećam se kad se bol otrgla kao suha grana sa moje lipe. Ne sjećam se. Ne sjećam se kad je ljiljan raskrilio mirise po mojim sobama. Ne sjećam se. Ne sjećam se ni kad je slavuj otjerao vrane ispod moga prozora. Ne sjećam se. Ne sjećam se ni kad su knjige našle red na mojim policama. Ne sjećam se. Ne sjećam se trenutka. Tek ponekog procesa u čarobnoj izmaglici što se lijeno provlači nad vodama Bosne. Kiše užurbano sapiru nevješte tragove koraka utisnutih u pređene kilometre. Vrijeme teče i bez potrgane moje kože.  Tahanyk

Ispadaju drhtava slova na klizav papir što se poigrava sa umom. Crtam istruhlu ogradu da ne propadaju u ambis...ova slova... što poželješe biti riječ. Skupljam ih mokrim dlanovima da iscijede nutrinu. Ljepljiva k'o med na jagodicama. Vidiš kako tvore ljepljivu mrežu, neodvojivu kao sudbina. I pitam se da li čovjek zbilja odlučuje na onoj liniji gdje razum nestaje, a srce počinje?  Kližu se, vidiš li, na ovom papiru po nekom vlastitom redu koji pukom strancu liči na haos. Crtam košaru da ih uhvati prije samoodricanja. Tinta se inati i crta pukotinu. Riječ se provlači kroz pukotinu poput pahulje u najavi snijega. Od groznice cvokoću zubi. Pjesnik porađa misao ljepljivu k'o sudbina na klizavoj tinti života.  Tahanyk

Vidite ove misli što ih rastavljam u riječi, čujete li ovu muziku rastavljenu u trajanju i visini, boju iz koje izvlačim svjetlost do samog uništenja. Prevrćem umijeće kuharice po tanjiru. Odvajam proteine od šećera, so od mirisa. Na jeziku poprimaju cjelinu, doziranu baš kako treba. Osminku utopim u četvrtinku i h podignem na b, da riješim ćoškastu melodiju. Vratim svjetlost u tminu, da kreiram novu dubinu. Vidite li onu utopiju iza tačke na papiru? Ljudi odvezuju nevidljive pertle i bježe u tišinu. Ludaci, rekli biste! Ili pak mudraci što vide istinu! Gospođice, stanite na tren! Trčite kroz izmaglicu. Zastanite na ovom brežuljku i pogledajte dolinu! Razmotrimo cestu po cestu. Pogledajte svaka ima zajedničku nepoznatu. Zanemarite one sporedne što iskaču kao izdajice unaprijed pretpostavljenog pravila. One ne remete saobraćaj. Na kraju, vidite tamo u daljini, sve će se sliti u isti pravac determiniran bankinama.  I baš tamo, kad prođemo ovu izmaglicu, tu ćemo sresti rješenje nepozn...

Voljela bih čuti prastaru rečenicu "nedostaju mi naši razgovori" u ovom suludom vremenom koje ukida nedostajanja. Vremenu u kojem je "razgovoru" amputirana boja, visina glasa, euforija i nervoza. Vremenu u kojem "razgovor" nema boju kože ni mimiku finih bora u ćošku oka. Voljela bih da neko vrati ona intrigantna nedostajanja kao čaj od šipurka što po cijele dane se krčka i golica nosnice. Da neko zamijeni ove instant poruke dugim pogledima što se izljevaju preko ruba kašike poput domaćeg pekmeza. Da se tvoj pogled zakači na moju riječ. Da se moj pogled zakači na tvoj osmijeh. Da slažemo puzzle uprisutnjenih značenja. Današnji "razgovori" najviše liče  na granule instant kafe čija aroma prebrzo isparava. Vagamo riječi, redoslijede, sintagme, interpunkcijske znakove i emotikone slažući puzzle značenja. Puzzle bez kapaciteta da tvore cjelovitu sliku odsutnog prisustva. Voljela bih oćutjeti razgovore sa potencijalom nedostajanja. Tahanyk

Neki susreti se dese neplanirano, iznenadno. Vidiš pred sobom sto. Nekad je za tim stolom bila ta jedna stolica, samo za tebe. Stolica ima još uvijek, ali za tim stolom nema istog tebe i ne može te nikad više tu biti. Sjede tu oni isti ljudi koje znaš. Na istom mjestu na kojem si ih ostavio. Sa istim starim navikama. Vrijeme je ostavilo na koži svoj neumoljiv trag proticanja.  Tvoje mjesto je za drugim stolom. Sa novom temom, novom idejom. Pogledaj i onaj tamo treći sto. Prazne stolice oko njega. Sada prazne. I tu je jedno mjesto koje te čeka, kao što te čekalo i za to gdje danas sjediš. To mjesto kojeg nisi vidio dok si sjedio za prvim stolom. Danas gledaj to mjesto za trećim stolom. Tvoje. Za onog tebe koji nikad više ne može biti ona ista osoba koja je nekad sjedila za prvim stolom niti može biti ona ista osoba koja danas sjedi za tim drugim stolom. Samo danas vidiš. Vrijeme je ostavilo svoj neumoljiv trag na koži. Neko je u tom vremenu promijenio sto, a neko je ostao tamo odakl...

Sivilo napada jutra. Noći već grizu kožu. Ptice pjevaju posljednju odu na samrti ljeta. U nosnice se uvlači miris vlage i truleži.  A ja bih još samo malo da ljeta traju. Još samo malo da jutra sijaju. Još samo malo da noći griju. Dodaj mi notu, jednu notu euforije. Da pocijepa sivilo jutra. Onaj zarez iza kojeg misao uzima novi tok. Dodaj mi ono malo mirisa narandžinog cvijeta, da zagolica nosnice. Ono malo ritma da me prijatno uznemiri iščekivanje. I ako kiša padne, neka udara istovremeno oštro i meko, zavodljivo kao kastanjete u rukama plesačice.  Ne daj da jesen umiri ulice. Dodaj mi notu euforije sa malo egzotike, za ove moje cipele skitaljke. Preskočimo tačke, pregazi mi upitnike, zaplešimo uzvičnike i zareze.  Tahanyk

Želja k'o prazno platno slikara. Drhtava ruka se nadvila k'o sudbina. Vreba iz prikrajka. Misao na repeat stavlja razgovore. Zastaje kod udaha. Stanka malo preduga. Ili se samo želji učinilo? Trailer se odigrava u percepciji uma paralelne stvarnosti. Ima boju i visinu glasa. Je li nam metronom isti? Um stavlja na vagu interpunkcijske znake u porukama. Je li tačka kraj misli ili je na graničnom značenju dijaloga? Emotikon slijedi tačku. Je li odgovara? Čemu? Želji? Prvom potezu kista zbunjenog slikara? Je li to digitalni ples po rubu društvenih normi? Želja, k'o prazno slikarevo platno. U kistu bezbroj kombinacija. Sačuvaj za mene zadnji digitalni tango davanja zajedničkih značenja. Tahanyk

Nekada davno bijaše jedan svijet zelenila u utrobi što seže do dna stomaka. U njemu su stidljivo cvjetali maslačak i tratinčica. Bijaše jednom davno svijet utrobe pune cvijeća u kojem su klepetala radosna krila leptirića. Pala je kiša, strašna kiša iz ljutih oblaka. Veselo cvijeće je klonulih glavica ljubilo matericu vlastitog korijenja.  Dugo ljeta smjenjivali se sunce i kiša. Sve do jednog dana kada ni maslačak ni tratinčica nisu imali snage podići glavice od utroba svog korijenja. Leptirići smočenih krila, umorni od sušenja i ponovnog padanja sakrili su se pod latice umornog cvijeća. Atrofirani od sna jedne mladosti. I dodju tako neke godine, umorne od letova i umorne od padanja. Cijeli jedan svijet zelenila u utrobi što seže do dna stomaka prekriven je leptirićima atrofiranih krila.  Tahanyk

Vrijeme je krajnje bahato u svim kontinuitetu. Toliko beskrupulozno bahato da odaje dojam jednog života. Jednog života koji ne živi ista osoba.  Da li onda ima pravo ta bahatost vremena nad nama da nas obilježava brojem jedan? Kad ni čovjek nije uvijek isti, jedan. Jednoća pripada Stvoritelju. Čovjek nema pravo na jednost. Jednost ga ne upotpunjuje. U tom iluzornom jednom životu, proživi jedno tijelo 100 života. Nepotpunost čovjekova je kao mokra glina. U nevještim rukama stalno od sebe oduzima ili dodaje. Uvijek nečega viška, nečeg nedostaje. Rastače se u blato, pa se prikuplja, stalno tvoreći nove oblike. Ispisuje neumorno stranice  pa cijepa, gužva, baca, uzima nove. Pod nametom vremena ispisuje pismo dugo do smrti o svim svojim životima, o svim svojim ja koji bijahu u jednom vremenskom životu. O svojim novim ja koji se porodiše u drugim apozicijskim životima. U bahatosti pritiska vremena, iskidano pismo u svojim fragmentima razbacuje ožiljke po čovjeku tvoreći od njega uvi...

"O meni pričaju da sam skupljač žena, a ja sam u stvari, prije svega skupljač riječi." Milan Kundera, Smiješne ljubavi Žičani ljudi su se sveli na arhitekturu tijela, brojanje proteina, kalorija, ugljikohidrata, dimenzija svojih urušavajućih građevina. Zastarjele hardware-ske sisteme tijela nadograđuju protetikama bio-ono, bio-ovo s primjesama plastike ili zlatnih žica da čuvaju istrošenu arhitekturu obraza. Malo keramike za sve osmijehe jednake. Jednakost je postala sinonim za savršenstvo istosti. Žičani ljudi se troše i nadograđuju, ne pamte se, ne ostavljaju tragove svog postojanja. Prazne zgrade bez funkcije postojanja. Osakatili su riječ,  iščašili je u sliku tjelesne arhitekture koju briše kontinuum skrolanja i voajerizma. Nema se šta zapamtiti. Oblici isti, bez specifičnosti malo krivog zuba, bez asimetrije dvije strane lica, uvijek majica dva broja manja da se istakne linija mišića. Nepamtljiva istost kulta arhitekture tijela. Razlikovne finese software-a su ono što p...

Znaš li da sve tame nisu iste? I svjetlosti se razlikuju u intenzitetu doživljaja. Postoje ti neki ljudi na decimalama sive.  Njih uznemirava graktanje vrana i buke grada što cijepaju tišine. Oni ne znaju koja je nijansa karmin crvene, jer oni imaju stotine nijansi karmin crvene. Oni imaju sve znake interpunkcije za davanje značenja u svim decimalama vlastitog bivanja.  Znaš, oni vide ljude iz njihovih cipela, ali  i odozgo sa vrh krošnje lipe, i vide ih sa dna bunara. Oni žive ljude u ćelijama vlastitih tkiva. One koje vole zapisuju u likvoru svoje kičme.  Oni se raduju toboganima i pčeli na cvijetu maslačka. Oni drhte od žubora planinskog potoka i smiju se pod kišnim kapima. I tuga im je lijepa, tiha i gorka, okupana suznim kišama. U tim suzama se tuga razlaže poput jesenjeg lišća kojima će hraniti svoja nova proljeća. Postoje ti ljudi, kojima nikad ne govoriš: Nemoj da pretjeruješ! Oni žive život u HD rezoluciji, i sve manje od toga za njih nemoguće je.  Taha...

Tanka je nit. Neuhvatljiva kao dah. Strujanje nevidljivo oku. Postoji iza žmirenja. Pauza je u notnom zapisu. Tri tačkice iza tačke. Lebdenje na dašku vjetra. Plutanje između nule i jedinice.  Leluja kao plamen svijeće kraj otvorenog prozora. Neizrečena riječ. Izblijedjela tinta. Misao na ljuljačci. Izmaglica ponad jezera.  Treptaj iz nas, na pola puta u drhtaju dekodiranja.  Aritmetička sredina dvije nepoznate. Logika koja sama sebe negira. Vibracija iščekivanja. Tahanyk

Širom net dunjaluka okean ljubavi se rađa. Uhodimo se po mrežnim mahalama. Tražimo slike bez sunčanih naočala. Proučavamo ukus životnog stila, možda negdje ima zajedničkih interesovanja.  Slijedi javljanje, prvi dojam je bitan. Jednostavan, komplikovan, inteligentan, duhovit, slikovit, rječnikom osebujan, sirov ili humorističan. Slijedi blok, seen ili typing. Blok je loš dojam, seen strateški pristup. Zavisno od ličnosti nosi različita značenja i otvara prostor pogrešnih tumačenja. Typing toliko traje da u najmanju ruku roman se sprema koji gotovo uvijek stane u nekoliko isporučenih riječi, rijetko i cijela rečenica. Riječ po riječ, malo simboličkih emocija i ljubav zakuca na tastaturi. Fluidna ljubav se rastače po aplikacijama. Mrežna voljenja nose tu  mistiku tumačenja značenja. Sreća kod mrežnih voljenja je uvijek dostupan predug seen, blok ili delete, novi mi ili nova aplikacija. Ljubav u kojoj smo se simbolično smijali i plakali. Ljubav u kojoj nikad nismo kapi kiše osjet...

U ludom okretanju binarnog ringišpila odlijeću komadi bijele i sive moždane mase. U kratkim videima estetizirane praznine ubijaju nas raznolike zabavne nijanse. Umove zaključavamo, sasvim dobrovoljno, u ekranički kavez.  Tražiti smisao u besmislu je pristanak na ludost veću od Sizifove. Dajem otkaz i nauci i umjetnosti, jer zahtjevaju kompaktne moždane mase za traženje smisla i doživljaj nijanse. Homo sapiens je potpisao ugovor o otkazu uma.  Tahanyk

Tipkanje nas je odvelo od legata uma. Neprestano  u glavi se trucka iščašeni staccato. Rečenica postala je kratica za misao skvrčenu infarktom. Digitalna poruka je samo uprošćena razglednica trenutka otuđena od vremenskog toka i bivanja. Sanjam pismo u mrtvilu isprekidanog dana. Pravo pismo iz pluskvamperfekta nekih boljih dana. Ruku koja vuče linije mastila po šuškavom papiru. Ostavlja trag mirisa kože. Urezuje u papir osobnost autora u svakom pokretu kvačica, nagiba i intepunkcijskih znakova.  Ruka smiruje kovitlac misaonih brzaka. Slaže riječi, obične, u čudnom podtekstu podsvijesti. Riječi skidaju autora ispod gole kože. Osebujnost duše tiho izvire u šipražju linija. Margine su blago pomaknute u savršenom nesavršenstvu ljudskog stvaranja. Sanjam pismo, u liniji što intimu autora u noći odvaja od digitalnog staccata novog dana. Sanjam kapljicu mastila razljevenog po papiru na onoj misli što je zastala i otisnula se u mrlju.  Tahanyk

Goli svijet je iskočio iz svoje kože. Nekad je na to samo umjetnost imala pravo. Gola avangarda je odavno iz umjetnosti ušla u realnost. Svukla je sve koprene, pokidala mušebake. Veliki ekran se preselio na veličinu dlana. Ljepota se skinula ispod gole kože, sasvim banalno i drsko, bez čežnje oka. Gole stvari, nagomilane, prostrte, apstraktne u svijetu postojanja bez dodira, s vrijednošću bez insana. Nekad je samo umjetnost imala pravo da iskače iz svoje kože. Mističnim potezom pera, sfumatom kista, tonom što završava na vrh glave.  Danas joj pišemo još samo naučne balade u ovom golom svijetu gdje ni umjetnost nije dozvoljena duhu primaoca. Interpretirajmo sve. Jer u ovom golom svijetu nema mjesta za doživljaj. Možda još samo umjetnost ima zrno stida.  Tahanyk

 Stani! Da ti vidim oči! Ličiš mi na nekog iz zaboravljene Zemlje Alisinog djetinjstva. Ličiš mi na nekog koga sam sretala u skrivenim hodnicima daleko od radoznalog svijeta. Ličiš mi na nekog u slomljenom ogledalu kojeg je prekrio mraz. Ličiš mi na nekog u čijim očima sam usnula najljepši san. Ličiš mi na nekog ko je zakopčavao dugmad od zvijezda da mi osvijetli mrak. Ličiš mi na nekog ko me ogrtao šapatom u potonulim tišinama. Ličiš mi na nekog za kime suza otimala ljetima i zimama. Ličiš mi na nekog koga sam spremila u odaje bez povratka. Stani! Da ti vidim oči! Samo mi ličiš na nekog u nepreglednim daljinama. Tahanyk