Osjecam, dakle postojim

OČI BOJE ROGAČA  Vezao me kao lancima tim očima boje kore zrelog rogača. Tonula sam po liniji njegovih trepavica tamo negdje ispod divljih oblaka.  Noć je izmicala kao konopac u ruci mornara. Opet sam brisala svoje granice u glavi kraj tog pogleda. Ko bi im oprostio? Oči boje rogača se zamutile onim lebdećim osmijehom. Sudaram se sa dva talasa u ovoj glavi ludoj. Na ljepotu sam slaba priznajem. Lome se posljednje linije odbrane kao čaše od stakla.  Nije do mene, a kriva sam što potonem ispod divljih oblaka u oči boje rogača. Tahanyk

IZGUBLJENI I ZALUTALI  Hodala sam po neznanim cestama između hiljade grijehova. Kajala se, obećavala sebi da neću više nikad i sebe lagala.  Ljubila sam, voljela sam, padala sam, plakala sam i preživljavala. Nalazila sam slične meni. Lutali smo, a nismo bili izgubljeni. Lutali smo iz grijeha u grijeh tražeći izvornog sebe. Onu stvarnu ljudsku prirodu bez maske kolektivne glume. Na tankoj granici koja dijeli kurvu od svetice i kurvara od sveca. Onaj tanak most između morala i nemorala. Dotakli smo zlo u nama golim rukama. Ono zlo duboko ukorijenjeno u dnu svakog bića i pogledali ga u lice. Jednom, bez straha, ono isto zlo koje izgubljeni, oni što nisu zalutali s glavne ceste, godinama prekrivaju egom i jeftinim tričarijama. Okusili smo na vlastitoj duši i tijelu kako plamen ždere okean, svi jednako loši, svi jednako ljudi. Upoznali smo ubicu u nama, izdajicu u nama, lopova u nama, ološ u nama. Zlo je izgubilo moć koju je imalo nad nama. Danas na stazama nas lutalica...

SVI LIČE NA TEBE  Postao si kralj drumova, a ja kraljica klubova. Pokušavaš me ostaviti svaki metar pređenog puta, proljevaš eritrocite na ulju pod kapima svih kiša, a onda se vraćaš kao Ivica i Marica po tragovima svog srca. U svakoj kapi krvi sam ti ja.  U klubovima sam se pokušavala dezinfikovati od tebe, a ti si postajao mutirajuća bakterija. U tuđim rukama sam davila sjećanja na tebe. U rane zore sam žrtvovala krv, bijes, dušu i suze samo da nestaneš. Pomješala sam boje raja i pakla da tankoj liniji ljubavi i mržnje. Ne vidim ti jasno crte lica više. Kišni oblaci miješaju konture i boja je razljevena tinta. Na kojem kilometru čuvaš moje ime? Ja sam iskrvarila iz otvorenih rana ljubavi i izdaje. Dajte mi transfuziju njega ljudi, jedno pismo, jednu sliku, zaborav će ga oteti. Zar ne vidite da će ga oteti?  U klubovima svi liče na tebe, a ja ti zaboravljam lice i zvuk tvog glasa se gubi u pjesmi. Tahanyk 

PIŠEM, ČITAŠ LI  Zaborav se raširio poput vjetra i udara u jedra. Zato pišem. Znaš li da je svaka riječ sidro kojim čuvam brod na kojem su djelići tebe? A jedra me guraju dalje na neko novo more. Žao mi da pustim da te rasprše oluje.  Ako jednom pustim nikada tu te neće biti više. Progutat će ova zrna tvog pepela vjetar i kiše. Zaborav je bura i moji moždani impulsi gube bitku. Ne mogu da te čuvam sama, nemam snage. Riječi mi zapinju kao trombovi u venama. Sve češće ostavljaju prazan papir. Stavljam memoriju na aparate, i opet te nestaje. Pišem da te ne izgubim zauvijek.  Umorna sam da sve sama čuvam. Pokaži mi makar da čitaš. Tako ćemo skupa tebe čuvati od zaborava, jer bilo bi šteta da umjetnost umre. Tahayk

ČITAŠ LI? Pišem česticama smoga što ih negdje odnosi vjetar. Čestice se gube u prazan prostor. Još se negdje potajno nadam da postojiš u nekom svijetu i da čitaš. Čitaš li? Riječi gube smisao bez čitatelja. Tuga i sreća su napokon završile svoj meč. Meč bez pobjednika. Već sam se izgubila u brojanju rundi kada su obje spustile rukavice. Prošla me mržnja, a tuga se preselila na krila vrana sa ovog drveta pod mojim prozorom. A sreća, suviše je krhka zdravlja, nju svaki dan male ručice stavljaju oko mog vrata. Volimo se ono bez izdaje, ono kako ti nećeš nikad znati.  Čitaš li? Moji prsti porađaju riječi, a čitalac je taj koji im daje dah života. Reci mi, čitaš li kad te niko ne vidi?  Tahanyk

ČITAJ ME Čitaj me. Tvoj dom je u svakoj uvrnutoj sintagmi. Po uzoru na Picassa spajam krhotine duše u koje se razlio tvoj dah i moj bijes. Finom komparacijom i deskripcijom ublažavam tvoju bezvrijednost. Čitaj me, jer ćeš naći o sebi sve što skrivaš od drugih. Zajednički nazivnik ljudima je zlo, na kraju će se svako sam sa sobom podijeliti, pa tako i ti. Čitaj me, da te upoznam s tobom.  Tahanyk

ONA I JA Pijem s njom čaj večeras. Vjerna je kao pas. I kad je guram od sebe sačeka pogodniji trenutak, pa se vrati. Upornija je i od Lesija iz one priče, a ja sam joj valjda kuća.  Zaključam je nekad u najskrivenije odaje, stavim joj lance, a ona opet izađe nekim magičnim trikom. Onda se borimo jedna s drugom, svim legalnim i ilegalnim sredstvima. Zatrpam je flasterima od smijeha, a ona ih zalije suzama i ljepilo popusti. Otrujem je, ona se oporavi. Udavim je, ona prodiše na škrge. Umori me. Zakopam ratnu sjekiru.  Evo, večeras se ponovo družimo uz šoljicu čaja, pušimo lulu mira, gledamo stare albume sjećanja i plačemo zajedno dok se smijeh odmara. Ipak, ona me nikad nije izdala ni kada me najviše boljela. Ko zna, možda je i zavolim. Tahanyk

SVEJEDNO MI JE  Svejedno mi je već odavno da li cvjetaju ruže ili liju oktobarske kiše. Svejedno mi je već odavno šta mi vjerna publika šapuće iza leđa. Svejedno mi je jesam li suptilna ili bezobrazna.  Svejedno mi je jer ljubav u meni je umrla onog dana kad su mi je servirali s okusom pelina. A jedem brzo i velikim zalogajima. Otrujem se prije nego stignu da mi isperu želudac. Ljudi lažu i kada vole i kada progovore i kada dolaze i kada odlaze. Preko nevine bijele haljine oni iz vlastite dosade navlače drugima svoj kostim kurve.   Nisam odavdje, oprostite što ne razumijem. U mom svijetu imenice i glagole ne pakujemo u šljokice. Strast se ne mućka u koktelu finih emocija. Laž ne može dobiti prijavnicu boravka dok ne položi jezik istine desetkom. Oprostite, ali svejedno mi je, znate, mrtvi plešu u bijelim haljinama.  Tahanyk 

LJUBAV BEZ ROKA TRAJANJA  Kockala sam se sa zvijezdama i od mliječnog puta napravila trkalište. Među planetama sam razvukla slackline i igrala se. I snu sam otkaz dala, jer šteta je spavati u jeku zabave. Plesala sam do iznemoglosti svakog mišića. Kurvala sam se sa svim oblicima sreće.  A tek kako sam padala iz kosmosa. Prva stanica mi vodena površina. Put znam napamet. Zvijezde pogase svjetla i svijet se okreće bez mene. Oblaci se grupišu i spuste iznad mog tijela koje se ne opire. Mistični tonovi naja iz morskih dubina mame me. Stežem sopstvene ruke oko vrata da brže propadnem do svojih demona. Raduju mi se. Tuga je nestrpljiva, nedostajem joj. Svaki put mi pokaže novu baštu besmisla u kojoj žubore šadrvani krvi, i smrt uči da hoda.  Tuga mi oprašta sva moja kurvanja sa srećom po vasioni, sva moja igranja i sva moja davljenja. Iz nje sam se rodila bolnim krikom prvog udisaja. Kod nje uvijek ima mjesta za sva moja izdanja i stanja. Jedino ona nikad me nije i...

NESTAJEŠ  Naprosto se topiš kao kocka leda na vreloj koži. Postaješ voda i nestaješ u zrak. Kondenzovat ćeš se u nekom oblaku koji će izliti kisele kiše na kiselu podlogu. I spalit ćeš svoj jednjak tom kiselinom gutajući vlastite laži. Nećeš moći pobjeći. Japanke će ti se zaglaviti u špagi nečijih tangi u koje si se zavlačio da ostvariš interese.  Koža mi je tako vrela da brzo isparavaš kao alkohol na vatri. Odnosiš sve toksine i nestaješ. Koža me zateže i treba joj hidratizacija.  Kupam se u bistrom potoku ljekovitog bilja od čudnih slova. Maestral je otpuhao toksični otpad tvog isparenja. Anđeli doljevaju eterična ulja interpunkcijskih znakova. Za dezinfekciju dosut će tačku.  Tahanyk 

KAD IZGUBIM TUGU  Nikad sreća nije napisala stih, muziku ni roman.  Tuga je zadužena za umjetnost. Tuga koju si mi poklonio je još samo izmaglica u hladnom jutru. Mogao si barem toliko čovjek biti, pa neku trajnu tugu ostaviti.  Ona odlazi od mene poput djeteta koje je stasalo u odraslog čovjeka. A ja ostajem sama na kućnom pragu. Još joj vidim samo kut onog lebdećeg osmijeha što se gubi u sarajevskoj magli. Sjedim za stolom i pokušavam dvije riječi da stavim prije jedne tačke. Ali nema nje da grafitu šapuće svoje očaje i boli. Slova mi daju otkaz, ispod časti im je da postanu nekoliko površnih šala.  Šta ću kad izgubim tugu koja je šaputala gorčinu u svakoj mojoj rečenici? Znaš sretni književnici ne postoje. Bez tebe se lako bilo navići, ali kako ću bez tuge nastaviti pisati? Tahanyk

FILMSKO PLATNO  Dobila sam ulogu u filmu za koju plaćam visoku naknadu u slomljenim pršljenovima, u srcu koje je krvarilo po modrim vodama, u nervima koji su visili iz džungle kao pokidane lijane.  Za kraj trebam odigrati vlastiti pokop sa statistima nazor tužnih lica. Naučila sam ležati bez vidljivog daha, dok skupljam raspršene elektrone oko vlastitih jezgri atoma. I baš je prva lopata zemlje trebala da tresne po ćefinima kad su se moji atomi napokon pospremili. Dajem si umjetničku slobodu dok me režiser psuje na svim jezicima svijeta. I umjesto tragedije, ja odigram horor sa bezbroj nastavaka u kojem mrtvac izranja iz vječne postelje. U posljednjoj sceni, to lice na filmskom platnu tako jasno živo nakon svega, to sam ja. Publiku umjesto tuge hvata strah. Razumijem da je lakše biti tužan nego na smrt preplašen. Scenarista piše nastavak. Psuje me i on naravno, al koga briga. U tragediji svakako nedostaje adrenalina.  Tahanyk

TAKVU ŽENU JE TEŠKO VOLJETI  Rekla si mi jednom da je tebe teško voljeti. A tada sam mislio da je to tek fraza.  Danas sam ludi pjesnik što mjesec ispraća na počinak. Sunce sam udavio u oblacima. U kapima kiše čujem tvoj posljednji krik u kojem sam za tebe umro. A ostavila si me na životu, životu koji mi više nije trebao. Budim se s osjećajem gađenja svake večeri, budim se da pobjegnem od svih njih koje je lako voljeti. A ti se nisi smijala idiotskim šalama koje sam krao od drugih, nisi me tješila, nisi me mazila. Bila si uragan koji me tjerao da idem dalje, da ustanem kad je najteže, da povjerujem da nešto vrijedim.  Mila moja, teško je voljeti ženu kojoj ruka na obaraču ne drhti dok u srce gađa istinom. A ja sam se služio ćorcima laži. Zalutali sam pjesnik prisiljen da živ krvari gledajući kako svijet se divi tvojoj hrabrosti. Gorki pelin serviraš u medu umjetnosti. Priznajem, bila si u pravu. Bijedniku kakav sam ja, takvu ženu je teško voljeti. Tahanyk ...

SCRIBOHOLIČARKA  Od svih nedijagnosticiranih dijagnoza oboljevanje od tebe mi je bilo ona sa najlošijim prognozama za preživljavanje.  Davali su mi analgetike, antispetike, antivirotike, baktericide i fungicide. Svaki lijek je bio kratkog daha. Naposljetku, dobih na recept liker od mastila mog vlastitog pera. Toliko je učinkovit da sam mu maksuz dala ime Tebecid. Kako nisam rođena sa mjerom, tako se navukoh na Tebecid. Postala sam scriboholičar. Od svih ovisnosti koje stekoh kroz život ova mi je najzdravija. Izaziva pojačanu kreativnost.  A ti, jesi li postao "legoholičar"? Znaš, legoholizam zna biti težak za početnike, sagledavaš vlastito postojanje mojim očima.  Tahanyk

KAKTUS I RUŽA  Nisi ti kriv. Samo si sjeme oštećeno vrenjem šljive koje je palo na plodno tlo. Nisi ti kriv za pogrešnu genetsku strukturu od koje si stvoren i njome zauvijek obilježen. Sada je pišaš okolo opterećujući svijet bolesnom genetikom.  Nisi ti kriv što si štetonoša veći od pacova pa sjebeš sve u svojoj blizini. Od tvog pišanja rastu kaktusi sa trnjem koje ne nosi cvijet. A okolo ti hijene zavijaju kurvanjski na tuđi plijen. Uvijek sam više voljela šume i livade, a tu zaista ne uspijevaju kaktusi. Na mojim trnovitim granama cvjetaju ruže.  I ptice sa pčelama pjevaju fine duete. Svako nek se drži svog prirodnog staništa i neka ga navodnjava.  Nisi ti kriv, a nisam ni ja. Data nam je različita polazna osnova. Svako nek bere cvijeće iz svoje bašče. I gdje god odemo i ti i ja od gena svojih pobjeći ne možemo, kaktus će ostati kaktus, a ruža će ostati ruža. Tahanyk

SRCE TI JE JAVNA KUĆA Pravi si majstor iluzije. Uredio si sobe svog srca poput elitnog hotela. I ja sam zalutala u tvoje komore očekujući miomiris stvarne, ljudske emocije. Kao naivno dijete povjerovala sam tvom osoblju koje tu neumorno radi da održi iluziju. Tvoji zaposleni jezik, ruke, osmijeh su ti sjajne sluge. Sigurno ih dobro plaćaš. A tamo u tvom srcu je bila elitna javna kuća. Ja povjerovala u iluziju ljubavi i sreće, a ti si muška kurva na prodaju. Žene barem prodaju vanjštinu, a ti dušu.  Sreća, spoznah tvoju obmanu još uvijek na vrijeme. A ti ćeš se svakako udaviti u đavoljoj raboti svojih niskih pobuda. Prije ili kasnije sve dođe na svoje i to kad se najmanje nadaš. Majstor si trgovine, priznajem, nadgrobni spomenik prodaješ kao da je Dolmabahce. Svoju bijedu si prodao po cijeni zlata.  Znaš grize me savjest ponekad što tvom kupcu nisam rekla da je preskupo platio govno zapakovano u celofan. Čini mi se da mi je to moralna obaveza. A nije kasno nikad. P...

BRIGA ILI EGOIZAM  (začarani krug)  Rekli su mi da svako treba nekoga da se brine o njemu u nekom suživotu kao muškarac i žena. Rekli su mi da i ja trebam nekoga da se brine za mene. Ja sam se lijepo zahvalila, sjajne su to ideje, ali više pristaju svijetu umjetnosti nego realnosti. Je l' nekom dozvolim da se brine za mene dajem mu moć nada mnom. A u srži sve se svodi na odabir partnera za razmnožavanje u mladosti i na strah od samoće u starosti. Nedovoljni razlozi za trpljenje tuđe brige kojoj su temelji uvijek obojeni notom egoizma. diš, ja još nisam nikada srela nekoga da se brine za mene kako to meni odgovara. Tuđe brinjenje je precijenjeno za kvalitet koji nudi. Meni zaista ne treba takva briga, neću se više razmnožavati, a u bajke odavno ne vjerujem. Otkako brinem o samoj sebi nemam gubitaka. Ne plaćam tu brigu krvavim danima i noćima. Kažu mi da svakome ljubav treba. Slažem se, ali samo tri ljubavi postoje, ljubav roditelja prema djetetu, ljubav djeteta prem...

POLETI SA MNOM  Uzbuđena sam kao malo dijete kad treba ići na more.  Prijatelju, čekaj me, tamo na obalama Bosfora i poleti sa mnom. Ja već odavno lutam ovim svijetom tražeći flastere od osmijeha za prekrivanje rana i mojih i tvojih. Ranjeni životom i šuteći se razumiju. Svoje ranjeno krilo, ti ptico lutalice, osloni na moje zdravo, a i ja ću isto. I ranjeni ćeno letjeti, jer nesposobni smo da kljucamo mrvice po zemlji. Ptica je ipak rođena za let. Čekaj me prijatelju i poleti sa mnom, tamo gdje lutalice se raduju. Tahanyk

DEPARTURE There is voice, last calling for departure. I am entering. Leaving behind the whole one world. Discovering starts when you get lost in the world where you are compelled to dwell with nothing illustrated like its everything. I am entering to unknown to explore my own regions with translucent borders. I am entering to  face up barbed wire of self boundaries. Life moves you at the edge of pain Pain is wind which push you over the edge. Last call for departure, honey! Are you scared? Sorry, I am scared also, but I am going beyond the fear. Fear is just volatile boundary of lying bitch we call brain. If I ever come back it is never be the same. Departures modify theirs`s passengers. Tahanyk

MARIONETE Kakvo je za Boga miloga ovo pozorište? Šta se desilo sa pradavnim snom da ljudi život dijele iz ljubavi? Kad je lutkar potrgao konce svojih marioneta? Sve je otišlo do vraga. Život je dobio tragi-komičan čin trpljenja nevoljenja. Umjesto ljubavi grade se ambicije. Umjesto razmjene otkucaja srca dila se parama. Djeca su postala administrativna zabrana kao osiguranje lošeg kredita sa previsokim kamatama. Toliko nesreće brižljivo skupljane pod krovovima.  Ne skidaj crijep mogla bi nesreća da pobjegne. Kako bi onda ljudi svikli na disanje na škrge udahnuli toliku količinu čistog zraka. Ljudi se kreću u invalidskim kolicima, jer su ih ubijedili da ne mogu hodati. A šta ako mogu trčati? Ne provjeravaj, moglo bi ti se dopasti. Istruhao konac na lutkarevim prstima se ne popravlja, opet će pući. I marioneta drmne dupetom u svoja invalidska kolica. Lutkar uprazno mlati rukama, a marionete sjede u svojoj žabokrečini, boje se izvući nov konac. Jer šta bi bilo kad bi lutka...

A KOGA TO IMA  Uvijek sam tu, osim kad me nema. Izgubim se nekad u digitalnoj gužvi, ali mi svejedno.  Tamo nas sve razlože i postajemo svi jedno, samo nule i jedinice. I sve moje boje i sve tvoje crne tonove pretvore u cifre. I sve moje riječi i sve tvoje fotografije pretvore u nerazumljivu matematiku.  A ja bih pisala možda o crvenim gaćama na nekom planinskom čovjeku, a ti da uslikaš te gaće pa se ono potpišemo photo by Planinski čovjek, written by Haljina od čaja. Možda bi naš umjetnički uradak dodao svijetu malo mirisa i smijeha. I prije nego nas naredaju kao nule i jedinice neuroni tijela bi zapamtili trenutak ludosti. Znaš, tamo odem kad me nema. I sjedim sa Henri Lautrec-om u Moulin Rouge-u i tražimo skupa istinu u crvenim gaćama. I razmišljam kako je dobro što nisam uložila u silikonske grudi, pa mogu pronaći odgovarajući grudnjak za tren oka. Ipak obilazak svijeta podrediti sisama bio bi prevelik gubitak za dušu. Tu sam uvijek, osim kad me nema. A ...