KAD IZGUBIM TUGU 


Nikad sreća nije napisala stih, muziku ni roman.  Tuga je zadužena za umjetnost. Tuga koju si mi poklonio je još samo izmaglica u hladnom jutru. Mogao si barem toliko čovjek biti, pa neku trajnu tugu ostaviti. 
Ona odlazi od mene poput djeteta koje je stasalo u odraslog čovjeka. A ja ostajem sama na kućnom pragu. Još joj vidim samo kut onog lebdećeg osmijeha što se gubi u sarajevskoj magli. Sjedim za stolom i pokušavam dvije riječi da stavim prije jedne tačke. Ali nema nje da grafitu šapuće svoje očaje i boli. Slova mi daju otkaz, ispod časti im je da postanu nekoliko površnih šala. 
Šta ću kad izgubim tugu koja je šaputala gorčinu u svakoj mojoj rečenici? Znaš sretni književnici ne postoje. Bez tebe se lako bilo navići, ali kako ću bez tuge nastaviti pisati?
Tahanyk

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

ČOVJEK KAO SOCIJALNO BIĆE

Tajna