FILMSKO PLATNO 

Dobila sam ulogu u filmu za koju plaćam visoku naknadu u slomljenim pršljenovima, u srcu koje je krvarilo po modrim vodama, u nervima koji su visili iz džungle kao pokidane lijane. 
Za kraj trebam odigrati vlastiti pokop sa statistima nazor tužnih lica. Naučila sam ležati bez vidljivog daha, dok skupljam raspršene elektrone oko vlastitih jezgri atoma. I baš je prva lopata zemlje trebala da tresne po ćefinima kad su se moji atomi napokon pospremili. Dajem si umjetničku slobodu dok me režiser psuje na svim jezicima svijeta. I umjesto tragedije, ja odigram horor sa bezbroj nastavaka u kojem mrtvac izranja iz vječne postelje.
U posljednjoj sceni, to lice na filmskom platnu tako jasno živo nakon svega, to sam ja. Publiku umjesto tuge hvata strah. Razumijem da je lakše biti tužan nego na smrt preplašen. Scenarista piše nastavak. Psuje me i on naravno, al koga briga. U tragediji svakako nedostaje adrenalina. 
Tahanyk

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

ČOVJEK KAO SOCIJALNO BIĆE

Tajna