Pismo prijatelju

Dragi prijatelju,

Rekao si mi da slučajnosti ne postoje. Znao si kad plačem i kad se radujem, a da riječ nisam rekla. Nastavljao si stihove pjesama koje bih počinjala. Znao si me nasmijati kad su sarajevske kiše padale. Znao si me gurnuti u nutrinu bića da nađem tamo zaboravljenu sebe. Probudio si ono dijete u meni godinama zatrpano društvenim konvencijama u kojima istina nije dobrodošao gost.

Učio si me da su putevi važniji od destinacija. Da se rezultati ne broje bodovima već unutarnjom promjenom koja je povratak autentičnosti. Učio si me da svaki pad je sreća, jer kako bismo naučili ustajati da nismo padali. Učio si me da nedaća je sreća. Učio si me da za vlastitu istinu vrijedi živjeti. Učio si me da čovjek sve što je do njega treba uraditi, pa šta bude. Učio si me da je tuga topli jorgan prije buđenja. Učio si me da ovladavnje sobom nije put bez trnja i da se trnju radujem. I da onima sviknutim na hod po rubu i graktanje vrana može podići adrenalin kao i brza vožnja. Priznajem to još nisam naučila.

Učiš me pripovijedajući čudne puteve nemilih situacija bajkovitim riječima držeći me za ruku dok koračam ovim putevima ružičnjaka. 

Dragi prijatelju, hvala ti.

Tahanyk